Kaštelanski film Noire

Sjedimo u autu u sred vlaške. Naravno oko nas se ta Vlaška i miče, trće unazad, krićavo zelena stabla obojana svjetlima auta, i oni telfonski stupovi iz kaubojskih filmova, a van tog okvira mrak.

 Nov je mjesec. Nov početak. Moguče je da je pobiga od doma, ali dali ima muda za to? To bi bila ta dobra verzija da je pobiga od doma, I krenija prema Rijeci ili nešto, da je živ. Da bila bi dobra verzija u kojoj je on Živ.

U velikoj borši na kolinu, punoj akvarela, flomastera , svakakvih boja, plik postera sa crno bilom facom mog brata. Polu nasmješenog, jel on to vibrira iz neke druge happy  dimenzije tako namsmješen ili pak je sve ok pa izgleda nasmješen?
Uz postere veliki paket cookisa za živce, moje živce naravno, jer muž ima cigarete.

Nesta Ti je brat.

Rekla mi je večeras Zrinka iz Zagreba, koju je zvala njena mater iz Kaštila, kada je to pročitala u novini.

Nesta je prija 3 dana.

Meni mater ništa nije rekla. Nije me tila brinit, mene I moju obitelj, a mislila je da če se do sada već vratit. Kaže.

Oko nas teče ta pusta Vlaška, I mračina. Biče dehidriran leži u travi negdi. Nevirujem da bi on nekog pita išta, kunu, za poziv, za autobus, da bi se uopče šverca, biče hoda doma I leži negdi u smeđoj, vlažnoj travi, a noć je hladna.

Zubi buldozaju cookise , Šibenik je toliko dug. Ma on se nebi snaša da je prova. Zato mu I triba 4 dana. On razmišlja ko vilenjak, ne vidi prometne znakove, objašnjavam ja mužu,on če uz more, priko polja , šume, di god nije logično.

Čudno je to, kažem mužu koliko ljudi postoji u Kaštilima kojima je potriba otič u brdo, danima, danima sam bit u nekom brdu, nigdi ih nisam toliko srela ko u Kaštilima, svi imaju neku potribu bit u divljini I na brdu. I Antonio je posta jedan od tih.

Šibenik je grad duhova. Nigdi ama baš nikoga za vidit. Je da je noć ali pari neko američko predgrdđje iz surealnog filma. Uz praznu policijsku postaju, I zatvorenju kapiju, mala kućica, kockasta stračara a u srtračarici prignječena, policajka oblika unutrašnjosti  kućice. Cilu ju je popunila. Sisa pun stol, brkova puna usna, bonbon prazna kesa, a u ruci olovka, nočna policajka precrtava ilustracije dječjih knjiga. Dobar znak? Antonio ilustrira.

Policajka, nazove kolege, doda telefon, da  mi kažu da mi ništa neče reč.  Sve šta če reč, mora reč mojoj materi, koja je podnila prijavu nestanka mog brata.

Ali svadili mo se, malo prije, išla sam doma saznat šta se dogodilo, nasta je svinjac-vatromet, neznam nikakve detalje, objasnim ja barba policajcu.


 Detalje če kolege u kaštilima, koji vode istragu, mada je brat nesta u šibeniku, reč materi koja je podnila prijavu. A meni ništa, nek pitam mater.

 A postere mogu ja lipit ako je to u suglasnosti,  sa materom koja je podnila prijavu, ako ona odobrava , on ponovi, a on nema pravo da mi išta na to kaže.

Debela brkata policajka, kvalificirana za holivudske filmove, napiše ime Antonio na komad šporkog papira sa olovkom, naj bitniji je bio ops njegove frizure,  I eto rješeno je tim sve. A za tim doda.. Moga se bacit sa litica tvrđave , moga se utopit u moru ,nebi ga do sada našli, jeli ma koju poseno dragu osobu ili mjesto di bi se sakrija? Time mi doda materijala mašti.

Šta čemo dalje? Upuštamo se lipit postere po gradu. Kako se to uopče radi? Dali postoje pravila gdje se takve stvari lipe? Pitanje je života I smrti, ali opet nemogu baš lipit svugdi. Neželim negatvine konotacije, okruženje loših postera,  zbog sriće.

Prvu sam zalipila kraj fast fooda, navečer tamo idu svi, drugu spod slike malih mekih pasića u Šibenskom kolodvoru ,treću na hobotničinu glavu, morskog murala. I tako stigošmo do tvrđave iz koje je brat u Nedilju pobiga.

Bija je sa materom na koncertu. On se uglavnom ponaša sramežlivo pored novih ljudi, mnogo ljudi, pa ne radi, a već ima 26 godina , I kome nebi to do pizdilo,  I virjeme je da radi, da se socializira, pa ona ga pokušaje socializirati. I tako su bili u tvrđavi na Jazz koncertu a on je samo šmuga u noć.

Počela je kišica. To če ga potirat doma kaže muž. To če ti smočit postere. Kaže muž. Morala sam zalipit jednu na tu tvrđavu. Na zid. Na ime ulice. Ali tako hladno, jezivo mi je izgledala slika na tom zidu. Pre jezivo, cijelo mjesto. Zar su tvrđave inače tako jezive?. Strah me je bit sama u tom mokrom maglovitom mraku, iako samo ulicu dalje od muža, u noći, ovjde.

 Šta to sam ga zalipila na zid Groblja svete Ane?  Zalipila sam sliku brata na jebeno groblje. No way. Skidam ga I trćim niz ulicu "Put groblja" prema svitlu, svitu I lipim bratovu glavu na vrata od nečjeg vrta.  Razumit če ljudi. Ako dodam flomasterom "nesta ovdje."

Osječaj da plačem mi skače u očima ko oni baluni što se stvore žabiu grlu dok krekće, suze nabubre, I nestanu, I tako, recikliram istu vodu više puta. Nema jebenih suza kod mene, the show must go on. Ali kuda? Oblipimo autobusne stanice at random iz Šibenika do Rogoznice duboko u noć. Prošetamo uz zadnju autobusnu stanicu za koju smo imali poster. Lipo tu miriše,ta trava, jele. Spod ceste neka vala, more. Možda mu je ovoi pustolovina. Zoven bratovo ime u noć  , idemo kući.

Mater I brat 3 traže ga od Nedilje, i lipe iz drugog smjera. Zovu dva u jutro ,da su ga ljudi vidili kako sidi na zidiću,izgledao je zapušteno,  al na zidiću, taj dan.

U jutro zovu jer su ga vidili više ljudi, facebook je proširija vjest ko požar, po Dalmacije gleda oko sebe,  da vide Antonija. Antonio sramežljivi Antonio koji je pobigao.

Svi znaju za tu potragu, osim brata 2. Ja sam izgubila telefon I nemem njegov broj, a mater mi taj broj nije tila dat. Ne samo šta mi  ga ona nije htjlea dat, nego mi ga se nije usudija dat ninajmlađi brat kojem je mater zabranila. Da ne uznemirujem bezveza brata koji radi u Istri, da ne ostavlja svoj posal.

Moram ga zvat insistiram, I reč mu da je Antonio nesta,  na I njemu je izbor šta če radit, ali ima pravo znat. Kad si ga već ti u Šibeniku izgubila.I tik tako sam upalila ono.

Prvo pravednički, čvrsto uprt u me,  prst. A zatim promjenu glasa, mucanje odbačeno, nov glas, iz dna metalnee bačve,  urlikao je "Izlazi iz moje kuće ", sve zmije u kosi siktajući, "Van iz moje kuće, Ja sam Majka ja znam što je dobro za moje Sinove". Tresla se kamena kuća iz temelja, a iz drvenih usta ispadaše I svi koji su dotada s njom bdili.

Pronađen je.

Zove mater sljedeće podne. Pronađen je u Kaštilima. Mater opet muca od emocija,od muke, od spašenja, muca lome se rijeći.

Sa njom dokona kolekcija obitelji s kojom nije do dog trenutka bila bliska godinama. Jesu li bili gladni priče ili su iskreno došli pomoć u teškom trenutku.  Na vratima je I pas bio zbunjen jer  u kužini dočekala me je  teta s kojom godinama Mater nema vezu, skuvla teta ručak, grli me , ljubi me prvi put u pola dekade, stavlja pijat ispred mene, na stol. Ja  u suvom šoku , više nema potriba za ianci s od suze. 

Di je brat. ?

U krevetu. Nos I ruke izgoreni od sunca.

Polje je bilo bliže od kuće. Puno polje trišanja. Četri dana nije ija. Na na vlak ni u autobus ga nisu pustili, ni kada je prova im ostavit osobnu,  pa je hoda, za kune nije nikog pita,  telefon mu je več dugo razbijen,  a za vodu se snaša .

Naija se trišanja, I zaspa u poljskom šatoru, a onda je pred kućom dogegala u spas, "pronaći ga " lokalna policija.

I jel bilo šta zanimljivo putem? Pa bilo je zmija. Probudiija se jutros u Trogiru za zmijom kako sikta do sebe. Bilo je I zmija u moru. Jesi li to ikad vidila? Ima zmija koje plivaju po moru, mogu plivat do otoka.
 Bilo je neočekivano puno lipih mista uz obalu. I shvatija san da ako mogu četri dana hodat bez hrane, pa da mi je hrane moga bi hodat I godinu dana bez problema.
Moga bi I nač posal negdi daleko od Kaštila. Ajme crnjaka šta su svi ovo morali znat. Posal negdi u berbi voća, daleko, di mogu ostat. Ili nešto drugo u prirodi. Al bija sam malo gladan, I malo su me počele bolit noge. Ubuka san tanke patike, za koncert, jer mater je navalila, dobila je neke karte za Jazz, I da se ne dere san iša, ali nisu to bile cipele za hodanje.

I šta onda dogodilo? Svadili ste se pa si pobiga? Ma ne. Nisan tija ič na concert pa me je izbacila me  iz auta. Sta san u šibeniku dva dana, pa san krenija doma. Nije biloteško pogodit di je Split, ima jasni znak, izlaz za Split.

gray as air

Grey men are invisible. They sink their head into their shoulders, and disappear in to their elastic generous neck skin. Like vultures when they pull their head into the feathers. I bet that the vulture too thinks he is invisible as he looms up ahead circling, low key, flying high enough, he believes he is camouflaging behind the  flies, which are close to the ground .
Any way these grey haired men, hide in their hair, in their bad eye sight, and like little children believe that if they do not see you, you will not see them.
They pantomime next to grey stone walls and believe in their supernatural ability to assimilate with the wall. My father does it. He really thinks I don't see him as we by pass in the street, when he wears his invisibility cloak. As he is hiding behind obstacles in his own head. Or wearing red stands next to tomatoes in the market. That is until on visible days he passes me and says hello, what have you been up to?
 But its not just him. There are others too. The white haired photographer who turns into his hat when he wants to by pass a particular someone in a busy coffee shop. The man is incredible. He has white hair, white beard, wears a white hat, and his face just adopts the colour of some greenish white slimy mushroom, once he nears the unwanted potential hello. Of course people avoid him in that state. Than , as he escapes danger, his face turns back to glowing orange, his visible colour which welcomes greeters and accidental bumps on the street.
But its only the grey haired men, who do this, and really seem to believe , that the mind will over rule physics. They are not visible to the mortal eye. Its something about the hair. Grey as air. I'm as gray as air. Im as gray as air..... 

the stalker you know.

I'm siting in the gallery bar,  heels caught in the high stool bars, eyes apparently looking at the screen, yet, the in the ephemeral vision, my eyes are spy laser beams. The music is  a lullaby, plinketey pinkitey plonk. One might think I was a sculpture, a long asleep soul, a shell in a dress.
 But there's the catch my friend. I am watching. I can see you in the corner of my eye. Oh yes. I have seen you. I have seen you sashay for coffee and invite your best looking, middle age, perfumed females. You sat among them like the ceramic garden gnome, among healthy green moss, proudly decorated by it, framed by it, but of course superior. You have a red hat. What is some any day moss compared to the garden gnome?  You laughed those exaggerated loud laughs of  grey haired men which scare all the sparrows out of their nests. Drank the sparrows with milk froth instead of sugar, got them stuck in your teeth, and continued producing the loud , I'm here, I'm here, postulations.
Pity that all efforts hit the high walls as forcefully as moist air, and slid down it, in the form of un happy mildew, none was home.
The next day, you climbed the bicycle. A tourist. A bump in the street, oh what a surprise, to see you here. Ah was that, yes he, a big important person there , oh really?
Third day, you parked the bicycle, rather accidently, right next to the car, of the really big important person there. I passed you, on my way to the market, I bought a kilo of strawberries, and cucumbers, and duck fodder, my shoe strap broke, I tucked it in, walked very slowly along the heavily cogged streets, and saw you in the same, spot, next to the fucking bin,  next to a couple  giant house trash slightly dripping containers, egg shells , fish bones, the old slimy bean, you in your Hugo Boss starched shirt with both sleeves accurately rolled up to a perfect parallel, an hour later. Edged three to four meters closer to the dumpster. Not sure if the other part of the victimised dialoguer was the same, or a new  acquisition. They where surly not aware of their role as the deliberately low carrot content of imperfection next to you and the 24 carrot gold hand made spectacle frames, which hopefully sparkled in the light if looked at from the planned angle.
I nodded, to make you realise that I noticed you both times.
And you nodded , to acknowledge my presence, and send a dis-invitation.
 Do not disturb it said on your pink face, and leg mid air, one foot on the bicycle pedal as if you had just landed. Its a private booth, where I do things which are none of your business.
I would have forgotten it, bar being slightly bemused, had I not found your sentence in my laptop, the same one I sit behind, working, and well could I ignore you being right up in side it now? You had surreptitiously squeezed in to it, to participate in an art project, lets pretend ,and left your, little statement hoping it would be read. Some one had to, so I did, and woe thee, still not the right person.

Do you know a man by the name blah di blah, I finally asked the museum director at coffee . Yes. He replied surprised by my question. Well he is trying to catch you, he has been cycling around the museum for a whole week . Really? He is in town is he? Surprised the director exclaimed, well he does have my number, why does he not just call me?