Naj tužniji grad Knin

Kilometri pejzaža, nalazimo se  u dugometražnom kaubojskom filmu, bijele planine, plavo nebo reflektirano u jezeru, oko nas priroda kristali leda kapaju na suncu sa grana iz diznijeve bajke. Vozimo se mi I upijamo scenarij. Ko bi reka da je to Dalmacija. Vozimo se k slavnom gradu povijesnom Kninu.

I onda stignemo u grad.

Rupe od vaterenog oružja u fasadama. Izlozi dučana oronuli su i stari. Zgrade neočuvane. Boje koje vladaju su mulja, blata, sivila i močvare. Raspadnute tvornice izdahnule industrije ljujalju se na vjetru, kroz njih huka vjetar, nemaju stakla. Snjeg tu je siv, rastopljen blatan. Sve je strašno oronulo, tužno, iznenađujuće tužno i siromašno. Došli smo u grad Knin.

Odlučimo se tu nešto pojest. Unutrašnjost je, meso če bit dobro, kako to već ide u mojem kliše romantičnom pojmu u glavi, tamo ljudi dobro jedu. Prijatelj je preporučio restoran. Jedini za koji se uvijek spominje u Kninu. Tri Lovca. Tražimo ga . Nađemo ga. Maštam ja već o nekom gulašu od divljači. Tri lovca se prostire skoro na sto metara. S jedne strane vatra u staklu,vatra je velika, po vatri kapa mast iz prasca na ražnju, zlatno obojanog, lipo izgleda uđemo unutra.

U velikoj prostroji šank. Kraj šanka dva frižidera za piće prazna. Pitamo gdje ćemo jest, jer hodnici su dugi vode i ljevo i desno no sve je nekako prazno. Uputi nas konobarica pored špakera na drva.
Dvije sale za goste prazne osim dva stola. Smeđi stari tepison pod nogama, drvom obloženi zidovi kako se to I radilo u 80tim godinama, stoljnaci prljavi, šporki.

Nađemo naj čistiji. I odmah na priđe konobarica. "Šta če te"
Što ima?
Janjetine i svinjetine.
Ha.
Janjetina je bila gotova u 11 sati jutros, I serviramo ju onakvu kakva je, sad malo hladna, ipak su tri sata.
A svinjetina?
Isto. Gotova u 11 jutros.
A ima i janjetine od sinoć.
Slika mi u glavi- mast I mast na masti.
Jeli možete podgirjati meso?
Ne.
Pogledamo se ja I muž. Aj dobro. Tu nam je preporučeno, tu smo jest če mo.
Naručimo malo jednog i drugog mesa.
Šta čete s mesom, pita konobarica.
Ja sad maštam neke lipe pečene krumpire.. Ima li kumpira pitam.
Ne.
Šta ima?
Kruv.
Kupus.
Kapula.
Donese ona košaru kruha izrezanog debelog ko šake. Donese izribanog nezačinjenog tvrdog kupusa. Cijelu kapulu izrezanu u krugove I priloži mlakog, mesa.
Na stolu stoji bočica bilog ulja, onog octa bilog, alokholnog bez boje i okusa, sol I papar.


Ja koja inače više se najedem od povrča i priloga, I kojoj je meso sporedno, snalazim se. Zalijem taj kupus antifirz-kvasinom, uzmem jednu gromadu kruva. Nabodem dio pečene kože i mesa i stadem ga naravno razdvajajt od slojeva masti, jebiga nevolim mašćobu, bila bi sretnija da volim, osječala bi se pristojnije u ovom okruženju. Al stvari stoje kako stoje.

Sinu izrežem janjetinu na komadiće. Sin neče da jede. Janjetina je hladna i masna. Jebiga.
A nema ništa drugo. Prasca na ražnju je Duje vidio vani i rekao " Ajme Ajme. Zločesti ljudi, jadan prasac, jel ga to boli mama. Neču ja jest prasca, nikako."

Mužu je u redu. Zapravo on je u  elementu jer voli meso i sva sporedna travurina mu je nepotrebna. On se može najest od mesa. Meni krumpir je kraljica pečenja. Međutim prasac okusi dobro. Makar mlak, ukusan je, istina je. U čoviku očito čuči ukus za mesom na pravoj vatri od drva kao što je jeo od pamtivijeka i prije ovog stolječa od kad ima kućnu peć.

Restoran metafora je za Grad. Kako izgleda restoran, tako I grad. Zaostalo raspadnuto, Otužno, tužan na način da ti je beskrajno žao tih građana, I pitaš se kako žive, od čega žive, zašto tu nastavljaju živit?

Vanjština restorana dalje od pečenja vidljiva je tek kad iziđemo, nekoč je to bilo veliko mjesto, dolazilo je mnogo ljudi restoran je dug stotinjak metara, s druge strane od pečenja nekadašnja bašta, sad u njoj kompletno raspadnuta drvena stračara. Svjetleći Tri lovca znakovi od bašte do ražnja svakih 5 metara kako se sužavao restoran. Jad i tuga. Ispred restorana golema crkva, nova, od kamena, skupa, s golemiim željeznim zatvornim vratima. Na brijegu golema tvrđava, poznata, kninska, povijesna, poput crkve bez prozora, bijela, I zatvornena.

Želila sama unatoč vlastitoj reakciji šoka,  da me taj gradi iznenadi nečim ljepim privlačnom, nekom toplinom, nešto iz povjesti.. Nečim da mi ne bude žao, da mi bude drago zbog grada samog ne zbog mene. Jedino što nalazim je da to meso, hladno i masno, unatoč tom sloju masti, zakašnjelosti, okruženju raspadajućeg restorana, ipak je bilo kvalitetno, ukusno, I vjerojatno baš dobro kad se tek ispeklo.

 I zašto ovo uopče pišem ? Da izbacim iz sebe taj osječaj razocačarnja i tuge za taj grad uništen ratom i politikom, loše vođenom industrijom, I s nadom da postane s vremonm nešto živo, ili pak da mi netko dokaže suprotno.

Zločeste Babetine

U Dalmaciji se razvila autohtona sorta žene-zvijeri kakvu se ne može nikako drukčije osloviti nego Zločesta Babetina. Takva vrsta osobe, poput vina sazrijeva sa godinama, te dok su mlade zapravo se I ne može prozrijeti koncentracija zloće koja će se s vremenom nakupiti I jednom prodrijeti kroz biće te žene na površinu, poput otrovne nakupine sluzi crne kuge, I eksplodirati, prskajući i šteteći svima koji se nađu u blizini tog stvorenja.

Znatiželjna osoba- kako to budu ljudi , koja namjerava istražiti dali te misteriozne zločeste babe postoje, kao što to rade radoznalci loveći vampire i duhove, muvajući se po grobljima I napuštenim stračarama, za susresti Zočeste babetine netreba ništa naročito poduzeti van uobičajnog koračanja po dalmatinskim mjestima po bijelom danu I na javi. Ne treba tražiti da bi ih prepoznali, one same stupe u komunikaciju, ne prizvane ničim naročitim.

Osobno smatram da upravo Dalmatinska mjesta intenzivno su naseljena ovim ukiseljenim bićima, jer po sjeveru , u Zagrebu nisam te babetine nikad srela, moguće je da su se u debelim šalovima muflirali zvukovi njihovih klevetvi, ili jednostavno ne postoje. A u Engeskoj gdje sam odrasla, zločeste babetine su pre susdržane da izbacuju svoj gnjev na vidjelo zbog automatičke nacionalne pristojnosti, pa mjesto gađanja ljudi zloćom koju osmisle- one tu zloću unutar sebe pretvaraju u bubrežni kamenac od kojih najviše pate same. 

Naprotiv u Dalamaciji, zločeste babetine, uglavnom Vas ulove, I to nespremne. Dok koračate ulicom zabavljeni vlastitim mislima odjednom naletite na neku “ Nepoznatu Gospoju” koja započne s Vama razgovor, ili bolje rečeno monolog. Trenutno Vi I ne shvaćate da ta žena do Vas je zrela, I zapaljena kao vrelo ulje, te samo okrznuvši se njenom blizinom – biti če te progutani kao tjesto za fritule u njenu zavrijelu žuć. A iz susreta biti čete izbačeni izledajući zaprepašteno I goteskno kao izgorjela fritula s onim čudnim krakovima I grožđicama poput očiju, rasautim posvuda.

Trebat će Vam vremena sa de saberete, shvatite što Vas je pogodilo, te dok klepećete ramenima sastavljajući neku vrebalnu osvetu, Zočesta babetina več Vas je odavno napustila, niti čuje Vaš odgovor na njenu zloću, nit mari, ona je je već usmjerena na sljedeći susret s kojim če neznacima zagorčiti život , makar na trenutak.

Prošla je pored mene patuljasta baba, te u trenutku mimoilaska s nekim umišljenim pravom da me gleda I osuđuje , poviče ” Majko božja koliki joj je to drob!” S obzirom da sam vidljivo trudna, I nepodonsim blizinu zloće, od koje osječam potrebu braniti I sebe I bebu. Šeprtljavo sam izvadila moj zarđali jezični mač  I odgovorila “ Majko božja koja babetina!" Nadajući se da Zločesta babetina što nestaje na horizontu može čuti, rekla sam sinu,- vidiš - "To  je bila zločesta vještica.".
 Međutim danas opet hodam ulicom, neka stara me od straga zaustavi s “Curo odvezane su Vam špigete- nemojte pasti.” Pogledam u cipele- špigete nisu odvezane I nastavim hodati. Babetina pita- “Jeste li to trudni-” da može utvrditi cilj , čini mi se jer kada sam potvrdila, I odšetala deset metera niz ulicu, počela je ubrzavati za mnom te derati se “ Neče mene zajebavat niko poput tebe bila trudnica ili ne”!!!.

Ma nisu ovo neke velike uvrede, nego samo ton osobe, trenutna zaskočenost neprovociranom agresijom, od nepoznate osobe, ostavi me zaprepaštenu, I željnu osvete. Dok je razbarušene crvene kose stara, brzala preko ulice pitam ja nju “ A šta sam Vam to napravila?” ali nisam uspjela razumjeti njen odgovor jer je izsčezla poput crne mačke, progutao ju je široki kontejner za smeće na uglu ulice. 

Od kud potjeću te zločeste babe? Koji im užitak pruža napadati neznance.? No to je slično pitanje, poput zašto uopče postoje zmije? Zločeste babetine očito  su dio flore I faune, zmije su - Dalamtinske metropole.