Naj tužniji grad Knin

Kilometri pejzaža, nalazimo se  u dugometražnom kaubojskom filmu, bijele planine, plavo nebo reflektirano u jezeru, oko nas priroda kristali leda kapaju na suncu sa grana iz diznijeve bajke. Vozimo se mi I upijamo scenarij. Ko bi reka da je to Dalmacija. Vozimo se k slavnom gradu povijesnom Kninu.

I onda stignemo u grad.

Rupe od vaterenog oružja u fasadama. Izlozi dučana oronuli su i stari. Zgrade neočuvane. Boje koje vladaju su mulja, blata, sivila i močvare. Raspadnute tvornice izdahnule industrije ljujalju se na vjetru, kroz njih huka vjetar, nemaju stakla. Snjeg tu je siv, rastopljen blatan. Sve je strašno oronulo, tužno, iznenađujuće tužno i siromašno. Došli smo u grad Knin.

Odlučimo se tu nešto pojest. Unutrašnjost je, meso če bit dobro, kako to već ide u mojem kliše romantičnom pojmu u glavi, tamo ljudi dobro jedu. Prijatelj je preporučio restoran. Jedini za koji se uvijek spominje u Kninu. Tri Lovca. Tražimo ga . Nađemo ga. Maštam ja već o nekom gulašu od divljači. Tri lovca se prostire skoro na sto metara. S jedne strane vatra u staklu,vatra je velika, po vatri kapa mast iz prasca na ražnju, zlatno obojanog, lipo izgleda uđemo unutra.

U velikoj prostroji šank. Kraj šanka dva frižidera za piće prazna. Pitamo gdje ćemo jest, jer hodnici su dugi vode i ljevo i desno no sve je nekako prazno. Uputi nas konobarica pored špakera na drva.
Dvije sale za goste prazne osim dva stola. Smeđi stari tepison pod nogama, drvom obloženi zidovi kako se to I radilo u 80tim godinama, stoljnaci prljavi, šporki.

Nađemo naj čistiji. I odmah na priđe konobarica. "Šta če te"
Što ima?
Janjetine i svinjetine.
Ha.
Janjetina je bila gotova u 11 sati jutros, I serviramo ju onakvu kakva je, sad malo hladna, ipak su tri sata.
A svinjetina?
Isto. Gotova u 11 jutros.
A ima i janjetine od sinoć.
Slika mi u glavi- mast I mast na masti.
Jeli možete podgirjati meso?
Ne.
Pogledamo se ja I muž. Aj dobro. Tu nam je preporučeno, tu smo jest če mo.
Naručimo malo jednog i drugog mesa.
Šta čete s mesom, pita konobarica.
Ja sad maštam neke lipe pečene krumpire.. Ima li kumpira pitam.
Ne.
Šta ima?
Kruv.
Kupus.
Kapula.
Donese ona košaru kruha izrezanog debelog ko šake. Donese izribanog nezačinjenog tvrdog kupusa. Cijelu kapulu izrezanu u krugove I priloži mlakog, mesa.
Na stolu stoji bočica bilog ulja, onog octa bilog, alokholnog bez boje i okusa, sol I papar.


Ja koja inače više se najedem od povrča i priloga, I kojoj je meso sporedno, snalazim se. Zalijem taj kupus antifirz-kvasinom, uzmem jednu gromadu kruva. Nabodem dio pečene kože i mesa i stadem ga naravno razdvajajt od slojeva masti, jebiga nevolim mašćobu, bila bi sretnija da volim, osječala bi se pristojnije u ovom okruženju. Al stvari stoje kako stoje.

Sinu izrežem janjetinu na komadiće. Sin neče da jede. Janjetina je hladna i masna. Jebiga.
A nema ništa drugo. Prasca na ražnju je Duje vidio vani i rekao " Ajme Ajme. Zločesti ljudi, jadan prasac, jel ga to boli mama. Neču ja jest prasca, nikako."

Mužu je u redu. Zapravo on je u  elementu jer voli meso i sva sporedna travurina mu je nepotrebna. On se može najest od mesa. Meni krumpir je kraljica pečenja. Međutim prasac okusi dobro. Makar mlak, ukusan je, istina je. U čoviku očito čuči ukus za mesom na pravoj vatri od drva kao što je jeo od pamtivijeka i prije ovog stolječa od kad ima kućnu peć.

Restoran metafora je za Grad. Kako izgleda restoran, tako I grad. Zaostalo raspadnuto, Otužno, tužan na način da ti je beskrajno žao tih građana, I pitaš se kako žive, od čega žive, zašto tu nastavljaju živit?

Vanjština restorana dalje od pečenja vidljiva je tek kad iziđemo, nekoč je to bilo veliko mjesto, dolazilo je mnogo ljudi restoran je dug stotinjak metara, s druge strane od pečenja nekadašnja bašta, sad u njoj kompletno raspadnuta drvena stračara. Svjetleći Tri lovca znakovi od bašte do ražnja svakih 5 metara kako se sužavao restoran. Jad i tuga. Ispred restorana golema crkva, nova, od kamena, skupa, s golemiim željeznim zatvornim vratima. Na brijegu golema tvrđava, poznata, kninska, povijesna, poput crkve bez prozora, bijela, I zatvornena.

Želila sama unatoč vlastitoj reakciji šoka,  da me taj gradi iznenadi nečim ljepim privlačnom, nekom toplinom, nešto iz povjesti.. Nečim da mi ne bude žao, da mi bude drago zbog grada samog ne zbog mene. Jedino što nalazim je da to meso, hladno i masno, unatoč tom sloju masti, zakašnjelosti, okruženju raspadajućeg restorana, ipak je bilo kvalitetno, ukusno, I vjerojatno baš dobro kad se tek ispeklo.

 I zašto ovo uopče pišem ? Da izbacim iz sebe taj osječaj razocačarnja i tuge za taj grad uništen ratom i politikom, loše vođenom industrijom, I s nadom da postane s vremonm nešto živo, ili pak da mi netko dokaže suprotno.