Čitač.

Postoje ljudi koji jednostavno ne čitaju. Atlas njihovog interesa rasteže se od rezultata nogometa do stranica sa sisama ili hohor pričica uz krvave slike iz 24 sata. Oni nevole čitati. Poronalaze vlasit put prema uzvišenom ili divinitetu, ali bez potrage za nekim literalnim obrazovanjem. Mnogo je takvih ljudi.

Jedan od njih radi na srednje jadranskom otoku. Simpatičan je. Dali posjeduje radnu dozvolu, vjerojatno ne. Prepoznat če te ga po sasvim čelavom suncem ošinutom glavom, i nekoliko zubi u čeljusti. Vrijedno radi, vozi đip, nosi prtljagu, peče po zvizdanu na roštilju, i kada god mu se ukaže prilika šmugne među drveće, odmoriti kosti, pod pretensom da i tada radi, te izdaje gazdi sve ostale kolege koje sretne u šumi dok rade isto što i on. On je sezonski radnik iz Bosne.

Tropsko srednjo dalamtinski otok, sa svojim fotografijama flore i faune nalik na davno zapušten bibliski raj, privukao je jednog ljetnog dana i gospodin turistu iz Beograda.

Čovek je iznajmio najveću villu za provod na otoku. No s obzirom da je doputovao sam, velika villa samo je uvečavala njegovu samoću. Što če usamljenom čovjeku tri we-ce-a? A stim da je imao pelavu glavu, u stilu Gargamila, čelavu na vrhu sa malo crno ofarbanog žbunja pri dnu, sa svih kutova čovekova prazna villa reflektirlala je o suncem pocrvenjelu i sjajnu glavu.

Pokušao je ukloniti odraz te samoće nadjenuvši na čelu maramicu zadržanu putem četiri čvora , jedan sa svake strane svijeta. Ali i maramica je vazdan dizala jedro na maestralu, pokušavajući pobjeći i ostavitit ga da skrivaa tu samoću u sljepoj uvjerenosti i aroganciji kakvu ljudi kao on moraju imati, da bi se pojavili na moru obućeni u bijele čarape i sandale.

Na istom tropskom mini kosmosu živjela je djevojka zaposlena u izrađivanju nakita. Njena dnevna rutina bila je slobodnijeg tipa, radila je kada je htjela, plivala kada je htjela, jedino što je činila u sinkroniji s ostalim otočanima jest da je u isto vrijeme u restoranu jela.

U restoranu joj je on prvi puta prišao.

"Video sam vas već prije, kako šetate. Rajska ptica. Lepotica. "

Čovjek u srednjim godinama, s pomalo obješenom kožom, uredskim sisama, i naočalima na nosu, ni po čemu, na prvi pogled, nebi se mogao dojmiti dovoljno privlačan da šarmira djevojku pola života mlađu od sebe, ali kao svi poput njega, ohrabrivala ga je sigurnost predpostavke da njegov imidž ostavlja dojam interlektualca. Uz to balkanaci nisu poznati da lako odustaju od svog nauma, te je čiko insitirao, molio već nekoliko dana " da mu se dama pridruži na jednom pičencu, makar, u sred dana , makar u sred restorana"

" Šampanjac" odmah narući ona. Zašto ne pomoći restoranu? Kako drukčije naplatiti dosadu koju je očekivala?.

Sjeli su za stol. Čovjek je iz ručnika izvukao knjigu i položio je nonšalatnto pored sebe. Stiglo je piće. O čemu dvoje stranca imaju pričati? O onome što rade inače i na otoku. On je producent animiranih filmova iz Begorada, došao je na more opustiti se, obogatiti um, došao je iz velike želje da konačno pročita sve što ne stiže tokom godine. Donio je dva kufera puna knjiga koje sakuplja godišnje . Da isključivo je došao je čitati i biti na miru.

O čemu se radi ta knjiga pita ona. Pokazivajjući na onu odloženu na stolu. Oh tek je ovu upravo počeo. Radnja je bila o zen filozofiji, i načinima kako da postane sveopšte bolji čovek prema drugima i sebi. Piće uskoro se popilo. Malo društvance se raspalo. I mada je turist molio da se to druženje rastegne, djevojka se skupi, zahvali i nestane u žbunje otoka.

Sljedeći dan kada se djevoka probudila i došla u restoran po svoju jutarnju kavu, srela je opet čoveka. Pozivao ju je da dorčkuje s njim, no odbila je.

Malo dalje od restorana pak kada je krenula, iz sjene stabla opet izviri njegovo bjelo pjegavo tijelo, slučajni susret sudbine naravno, i vrlo uzbuđeno i bez pitanja čovek se sudari sa djevojkom jer je sasvim morao, obavezno morao da joj priopšti prosvjetljujuće detalje koje je sinoć otkrio u knjizi. Ona je pristojno poslušala, te odšetala dalje svojim poslom.

No izgleda da ta inicijalna pristojnost je djelovala na čiku-čoveka kao mogučnost da se otarasi njegove naporne i svreprisutne samoće. Oasjana svjetlost jutra i agava djevijka je djelovala kao blažena vizija i postala svrha njegovom ljetovanju, ključ koji je pustio gromadu obsesivnog ponašanja da se kotrlja nizbrdo i slobodno. Od tog trenutka čiko-čovek počeo je izlaziti iz grmlja gdje god bi ona prošla. Ispadao je iz naj tanjih mogućih sjena oponašajući Pink-pantera animiranog detektiva. Uspjeo je čak da se pritaji od kričajučih pauna koji su ga počeli ignorirari s obzirom na trajanost vremena koji je trošio čučajuči u zasjedi.

Čelavi roštiljaš počeo je zadrkivati djevojku. Kada bi prošla pored njegovog roštilja, a to je se događalo više puta dnevno jer pored roštilja nalazio se put za plažu, on je prodavao kvalitete čiko-čoveka, i govorio kako djevojka mora da mu "dade šansu,da ga sasluša. Da bi on bio pravo dobar za nju,fin čovjek, njegov dobar jaran".

Restoran je počeo brujiti o "prijatelju" djevojke, koji je vaz dan svih ispitivao, gdje je ona.



Što je više on ludio, to se više ona trudila izbjeći ga. Počela se šuljati po otoku, nastojati stići do plaže a da ju on ne primjeti. Jednom ga je na svu sreću vidjela u restoranu uz more, kako pije kavu sa konobarima, i tek što je obišla zid restorana pognute glave da dođe do plaže i brzinski odšulja na što dalji kraj uvale, s druge strane zida, izvaljenog na suncu i priznojenog, koga sretne nego njega.

Satima ima da leži tu i da čita. Kaže.

Ali kad će ,Kad će oh, moći da joj saopći sve ovoj novoj knjizi koju čita, toliko intrigantnu da se predaje vaz dan zbog knjige peči na suncu, siguran je da bi je zanimalo.

Ona nezna, ima posla, radi, izmišlja kako da ga izbjegne. Ali predator tad izusti prave magične rijeći. Pa gdje se ti skrivaš po cele dane? Tražio sam te posvuda po celom otoku. Nemogu nikako pronaći gdje to radiš.

Ah. Strah u kosti. Sve što joj je trebalo uz komarce, muhe i zmije, bio je ovaj napastni čovjek da je prati i skače iz kaktusa pored njene kolibe. Morala ga je dovoljno zadovoljiti da se okani .

Dogovorili su večeru. Taj isti dan. Dok traje dan. U restoranu kraj mora. Dugo prije zalaza sunca. Uz to dali može trenutno da pođe on tamo gdje se kupa ona? Ne. I šmugne djevojka brzo preko sika.

Pridvečer. Našli su se za stolom ispod masline. On kao uvjek, nosio je svoje knjige. Kako da jedan interlektualac preživi otok bez knjige pod rukom? Ona je naručila sve što do tad nije kušala, i dobro vino, kad već toliko hoće druženje, nek mu je skupo.

Večera je bila ukusna. On je pričao o knjigama. Ona također pričala je o knjigama koje je čitala. Jer ona zapravo također volila je čitati, mnogo toga je pročitala, dosta toga što on još nije stigao pogledati. Na drugu ruku ove knjige koje je nosio nije poznavala, te on iskoristio večeru da joj saopči nove knjige koje je pročitao odkad su sjedili za šampanjcem. Objasnio je o čemu se rade. Što se na kraju dogodi. I sve moguće zaključke koji bi se iz knjiga mogle izvući. Hteo je da ju poduči,j er bio je stariji,da unese dragulje znanja u život na ovoj ostrvi. No kada je večera bila gotova, djevojka je ikoristila mrak i divljinu otoka, te opet se izgubila.



Sutradan je putovala daleko od otoka.

Preksutra se na otok vratila.

Čelavi roštiljaš dočekao je brod i vozio ju je u đipom od broda do restorana na vrhu brijega. " Pa" Jel se što dogodilo s mojim prijateljm? Pita priajteljski on. Ne. Naravno da ne. Nikakve šanse. Vrati djevojka. Jeli još na otoku? Zapita.

Ošo jutros, gotovo ljetovanje. Dakle ništa ama baš ništa se nije dogodilo? Pita s nevjericom iznova čelavac? Je on budala. Kaže..

Nije ti više veliki prijatelj?

Ma koji prijatelj, koji jaran, on je bio čisto biznis tranzakcija, prodrugljivo če roštljaš, izmučio sam se zbog njega i umorio, dobro da je ošo. Znaš ti da je on meni svaku večer davo po 100 eura da čitam one knjige koje je stalno nosio okolo? Ja umoran, iscrpljen, cijeli dan radim oko roštilja , đe mi se onda nabijo da pije oko mene, a onda naveče moro sam da čitam te knjižurine, a znaš kako je u našoj kući loše svijetlo kolege hrhču u krevetima oko tebe, moro sve da čitam pomoču svjetiljke, a to dovuče one jebene komarce.

Molim?. Začuđeno će cura. Plačao te je da čitaš te knjige? Zašto?

Jest . Pa da ispadne frajer. Faca. U jutro sam trebao prepričat mu svaki dio knjige, još me bole oči. Kaže roaštiljaš, obriše znoj sa ćele, i okrene đip u rikverc. Htjeo je da bude fakir, da te imponira knjigama, osvoji, kako hod hočeš. Al ti kažeš da nije. Baš mi je drago. Moja draga prijateljice. On je meni govorio da bi ja u životu mogao radit i nešto bolje. Al vidiš ja sam se svaku noć obogatio 100 eura po knjizi, a on je da prostiš otišao suvi kao što je i došao, izgoren, i ispao budala, a da još pravo nezna što je zapravo u onim knjigama. A što da kažem? Nije sve u parama, nit sva mudrost u knjižurinama.