The notthing hill murderer

Every time I remember the instance, I get frightened all over again. The whole thing is quite unreal. Any other possibility other than what occurred of course is impossible for my to imagine in any form. But like all ghosts, here is a story I feel I should write down, just to get rid of it , to send it out of my body once and for all. For each time I think of it, is like a travel trough time, the colours and light change around me, freeze for some instants and bam there I am again, heart racing like that of a hunted deer.

Night had fallen. It was winter and the darkness immersed London early. It was not late however, somewhere around 8pm, the train was full of people going elsewhere from work, and as it stopped, I made my way out of nothing Hill station, just a droplet of a huge wave, a mass of people gushing out of the tube, over the steps and onto the street. The mass of people quickly spread out of the station in all directions, and  within minutes what was a crowd, dissapered into whisps.

I took the first street south of the station, close to the heart of nothing hill , and made my way down the street, set out to hunt down Danae's address. It was coming up to Christmass, mist, and cold breath where in the air, I was invited to a pre holliday dinner, to see my friend off, before as most of us, we made off for our christmasses to somewhere abroad.

At notthing hill station I noticed a man, probabley because he was tall. Slightley down the street I saw him again, on the other side of the road, making his way down the same street as I full of closed shops seling lamps. Than I took a turning left, into a residential street, not beocouse I knew the way, but becosue I felt my friend would be living in one of those signature nothing hill homes. As I did, the man, the tall man also took the same street.
How did I notice him? The height, the long coat, the black hair, tidy, on white mans head, somehow registred in my periphery vision.  I felt a little worried going further into the street for it was very quiet, and very dark, it seemed to be a one way street. But the presence of that man behind me made me doo further. To edge away from him.

I sped up my walk, but 10 meters behind so did the man. I barley could belive that my paranoia was reasonable. So I tested it.
Cars where parked along the road, and just to see wether he would follow, I moved in and out of the cars, left to right, illogicaly, snaking between them, but so did he. It was a tom and jerry chase. My heart began to thunder in my chest. All around me was stillness. Darkness. Not a person in sight, I was already half way down the long street,  and the end of the one way street appeared to offer only total darkness.  This man, this tall man in black was speeding up his walk, and following me. I felt such dread in my body as I had never before. Fear for my life.

As he apporached, I ran for the other side of the street, towards the last houses which had light in their garden. He ran after me and we made it to the garden gate of the lit house at the same time.

Some revolt, a concoction of fear and self defence, made me turn towards him instead of run away. He , shocked by my unexpected move stopped. He towered over me frozen in momentary shock that I dared to face him. I screamed at him, as ferouciously as I could " Why are you following me"?
for a second the man seemed lost for words, as If he was trying to think up an answer. Taking advantage of that instant, I broke trough the garden gate of the lit up house. Rang the door bell several times.
A gentle face opened. Behind him the house smelt of Chrtismass and calm. My appreance made the homewoner look worried. As if he is thinking of shuting the door. As calmley as I could I spoke " please help me.  There is a man behind me who is following me. He has followed me from the station."
"Where is he", asked the gentleman. I turned around. There was no one behind me. No one outside the gate. The man in the black coat had slipped away.
"Come in the man asked."
He and his lady friend bade me sit down, and we waited for my friend and her boyfriend to come pick me up.
Before I left, the home owner who opened the door, not knowing who I am or what I would do, said- "There have been some murders in noting hill in the last year. All girls."

The man eater olives

" You know half the people are not coming to the party tomorrow because the are going olive harvesting" An event organizer confided in me yesterday.

When you grow up somewhere where olives do not grow, like I did in England, than olives and their picking, belong to a romantic activity which you elaborate in fantasy, and which are evoked by  the films about the life on the Mediterranean. Ahh how lovely, I have been told by the English," You pick your own olives.. "

Adding to this, all those numerous adverts of the last decade promoting the virtues of the extra virgin olive oil, and to any westerner, the going olive harvesting may appear  like an invitation to Eden itself, in which people who produce and consume the olive oil , live to be over a hundred years old, with perfect un-blemished, un-wrinkled skin,  and thus pick olives in the company of their sun-tanned, smiling, elegantly dressed, idyllic multi-generation family.
 

Hoverer upon my arrival to Croatia, the matter of the olives, as life's all themes, where due for some illumination and reality check.

The first question leading towards the truth, was : Why are those olives which my grandmother makes horrible? I could not understand why they where bitter, squishy, brown, and terrible in all honesty. Why did grandma not produce those lovely purple ones in oils and herbs, or the giant green ones stuffed with almonds, garlic and cheese? All  kinds of olives grow on our land after all. But a decade later I still have yet to encounter an individual who prepares the olives as the Greeks do.


Even though they grow at every corner, are painted, framed, and decorate every living room, the olives which are sold here are seuly the pickled in brine kind- the only alternative being the home baked olives, so love them or don't, that is whole whole spectrum of choice.

What I was unaware of before, is that the olives when picked -are practically poisonous. Not only can you not eat them when you pick them from the tree, because they taste like a combination of lemon peel and pepper, but even when you cook those lovely fat, extra fresh, just picked, olives- they destroy what ever you had enthusiastically -in the style of Jaime Oliver, thrown a fist full in to.


The reason why the locals do not prepare more interesting variations of the olives, is probably because they demand such a great quantity of botheration, and already the harvest in itself is a pain in the ass enough.

This weekend the commences the grand migration of the Croatian olive harvesters. Every man for himself aims to reach his olive trees, on foot, by car, or ferry, it not a matter of how, they must and will make it. Aliens observing us trough their telescopes, will suddenly note a unusual restlessness among the natives of the Croatian shore, and a illogical movement form the cities to the stony, knobbly ,desolute areas.


And its not like the people want to go harvesting  or are particularly pleased by the re-enactment of the annual tradition, which connects us to the generations before us, and those before them, and those before them, thousands and thousands of years back, to the begining of human life, like an umbilical cord to the life force of the world.

The olives trees are very much like the Mediterranean mothers. The mothers however - on the entire Mediterranean are very much like octopuses, with the whole 8 tentacles set- (which don't you worry should they loose one -grows back soon enough) and those mothers keep a muscly grasp on their children from the beginning, to the end of their life, they like it or not. The olive trees- keep a life long grasp on you , just like the mothers do.

Frequent are the jokes made by the brave men, of how this year  they will get a chain saw and saw down the olive grove once and for all times. But they cant . They don't dare. That guilt that the mother invokes in us, when she does not get enough attention,- it is also present with the olive tree.

You are obliged to go, harvest the trees planted by your great-granddad, who inherited them from his father, that inherited them from the father before, and so going back until the begining of time, when some ape Neanderthal, decided to see what would be the best way to prepare and consume those bitter berries so abundantly growing about, and  had urinated to mark his territory and his first olive grove. 

So as each year , we pluck the childen out of nurseries, and the aged out of old people's homes, and we all go to the olives, all the generations of the family, just like in a Bertoli olive oil commercial.


And its not like that oil that we produce is cheaper, than those in the shops, to the contrary after the costs of the ferry, the sleeping, and so forth, the oil is more expencive to produce. The production lasts longer. And at the end the oil of course is bitter, and you complain when the salad you have dressed with the family oil is far too spicey, but just like the mother, the olive tree- well its your very own olive, and the oil is your own hand made olive oil. When you produce it you find it hard to give the oil up, to share it, it is worth its weight in gold, and no one can afford its true value to you, however bitter it may be.

"Can you pack my things please." The husband asked this moring. "What should I iron "I asked. "The scruffiest t-shirts I have. " He answered. "Will you wear sweat pants? " I asked." No no- they are too good for the olives" he replied, ."The old ones with holes in, if you haven't thrown them away would be far more suited. " He said.
And so was dispelled another pleasant marketing illusion I grew up with, abut the idyllic elegance of the  olive harvest.






I think it may be impossible for somone not born on the Med to properley understand why we make olive oil. It really does take days and days. But we do. And this weekend we are all rushing like in  a gold rush madness, to the groves on the islands and mountains. So long!


 

 

 

Masline mesožderke.

"Znaš pola ljudi neče mi doč na partysutra  jer idu za vikend u masline za" Povjerija se jučer organizator super događanja u gradu petkom.


Kad odrasteš negdje gdje nema maslina, recimo kao ja u Engeskoj, onda masline i njihovo branje spadaju u romantične aktivnosti o kojima maštaš, kave evociraju filmovi o Mediteranu. Ahhh, kako divno svaki englez bi pomislio, vi berete masline...

Na to nadožuntaš sve one puste reklame zadnjeg destljeća o vrlinama extra djevičanskog maslinovog ulja, I bilo kojem zapadnjaku, odlazak u masline, ni manje ni više zvući kao poziv u Eden, u kojem  ljudi što prave i konzumiraju to ulje žive preko sto godina, i to s glatkom sjajnom kožom bez ćireva I bora u okruženju divnih, suncem obojanim nasmiješenih, elegantno odjevenih, idiličnih obitelji.


No dolazak u Hrvatsku kao i u svim područjima života, popratilo je jedno buđenje.

Prvo pitanje koje je vodilo k istini je bilo, Zašto su one masline šta moja baba peče užasne? Nisam mogla razumit zašto su gorke, meke, kafene boje, I grozne -budimo realni? Zašto baba ne proizvodi one lijepe ljubičaste masline s mirodjijama u ulju, ili one goleme zelene punjene lukom, bajamama, ili kojzjim sirom?. Pa rastu nam u polju. Međutim desteljeće kasnije nisam još srela nikog tko zna te masline napraviti kao što to rade i prodaju Grci.

Iako rastu na svakom koraku, oslikane su I uokvirene u svakom tinelu, masline koje s ovdje prodaju u staklenkama su žnj kavalitete. A jedini drugi recept u ponudi su upravo te pečene masline, pa voli ih il ne voli, to je čitav izbor.

Što ja  prije nisam znala je da  te masline kad ih ubereš sa grane su praktički otrovne.  Ne da ih nemožeš pojest kada ih ubereš sa grane jer je okus je najbliži kori od limuna s paprom, nego čak i kad skuvaš te divne debele masline, extra svježe, upravo ubrane,- one unište ama baš sve u što ih možeš slučanjo pun enuzijazma šakama ubaciti u teću u stilu Jaime Olivera...


Razlog zašto domordci ovdje ne spremaju zanimljvije I uskusnije masline je vjerojatno zato što one zahtjevaju tako golemu količinu zajebancije, a već a sama berba po sebi je sasvim dovoljna muka.

Ovaj vikend poćima migracija ala grande hrvatskih maslinara. Svaki čovik hita svojoj maslini, trajektom, na-noge, autom, nije bitno kako al uputit će se. Vanzemaljci šta nas prate teleskopima će odjednom primjetiti nemir među stanovnicima hrvatske obale, I nelogčino preseljenje iz gradova na kamenita žuljava  ne naseljena područja.

I nije kao da svit želi ići u masline, ili da se naročitio veseli toj svako godišnje obnovljenoj tradiciji koja nas povezuje sa generacijama prije nas, I onima prije njih, I precima prije njih, u krug , tisuće i tisuće godina unatrag.. Zapravo sve do početka ljudskog života, poput pupka svijeta.

Ma te masline su kao I matere po cijelom Mediteranu. A matere na Mediteranu su kao hobotnice, sa svih svojih osam krakova,( I okineš li koji ne brini brzo hobi naraste novi,) te matere drže dicu u stisku od početka do kraja života tili oni ili ne-tili. A masline te tako cilo životno drže ka i matere.

Često padaju vicevi, hrabrih muškaraca, kako će ove godine sve masline jednom i zauvik ispilat s motornom pilom. Ali, ne mogu. Ne usude se. Ona krivnja šta nam mater usadi, kad joj ne daješ dovoljno pažnje, -ista je I kod masline.
Primoran si poć, obrat ta stabla, šta ti je posadija pra-dide, na zemlji šta mu je ostavija njegov otac, a njegov otac njemu, I njegov otac njemu, do početka svita u natrag, kad je neki majmun nenadartalac odlučija vidit ma koji bi to najbolji način bija za spremit i pojest te gorke bobice, šta ih toliko ima, I zapišat svoj teritorij.

Pa tako kao i svake godine, čupamo dicu iz vrtića i starce iz starćkih domova, i idemo u masline, sve  generacije familije zajedno ka u Bertolli reklami za ulje.

 Nije da nam je to ulje što proizvedmo, jeftinije od onog u dučanu, zapravo kad uključiš trošak trajekta, spavanja, I tako dalje, ulje je skuplje. Proizvodnja traje duže. A na kraju naravno da je to ulje I gorko ,  I žugaš šta ti peče salata kad si ju svojim ujem zalija, ali ka i mater, maslina ma -ipak je tvoja, uje je tvoje domače. I kad ga proizvedeš teško ti se tog uja odreč, poklonit, ga vridi ti ka suvo zlato, nemore ga niko platit, koliko god gorko bilo.


"Jel mi možeš spakriati stvari" pitao  je muž jutros. "Šta da ti ispeglam" odgovorila sam." Ma najofucanije majce koje iman. "Očeš tutu nosit" pitala sam. "Ne pre dobra je za masline. Ona stara sa rupama je prikladnija, ako je nisi bacila. " I tako raspršena je još jedna ugodna marketinška laž s kojom sam odrasla, o eleganciji za berbe maslina.


Mislim da ovu priču najbolje ne prevest na Engleski, treba pustit svit da žive u slatkoj iluziji. A doč če I moment kada počememo prodavat tu svoju berbu maslina, život u Edenu Mediterana, zapadnjacima, pa bolje da nerazume zašto mi radimo to ulje.

Ugodan vikend svim maslinarima! I blago se pomorcima na drugom kraju svita.

Dalmatisnka orgasmic spiza

Svjetski hit je idea kupujmo organic. Cijeli svijet želi jesti organic I spreman je platiti duplo da kupi nešto organsko. Zbog toga niču poput gljiva preskupi dučani u kojima se tvorničko proizvedeni organic sastojci prodaju za troduplu cijenu.  A opet sve je fino nako kako ti zapdnjaci vole, spakirano u kesice, izrezano u komadiće, uredno i lako za spremiti, s uputama na poleđini.

U Dalmaciji velika količina spize koja se prodaje je organski uzgojena. Iako postoje  moderne žene kakve padaju na marketing i privlačne etikete te  kupuju američki organski sok od šipka umisto da zgnječe friški šipak iz vrtla svoje babe, koja prodaje šipke na pazaru , I za svaki prodani šipak beštimaje unuku..

Stvarno ovdje se više nego igdje može nabaviti organski, domaći, izvorni hrambeni proizvod .
Na pazaru ispod stola zna se koja baba prodaje lipe masne domaće kokoše skupa s perjem I svim genitalijama . Na peškariji sva riba se prodaje ponosno sa iznutricama. Gljive su još umotane u zemlju iz koje su izrezane. Orasi dođu skupa s ljuskama. Iz bačve se litaje mast od prasca u kese i veže u čvor. A bundeve, a bogati prodaju se cile svih 20 kila, ili u komadima umotane u svoju čeličnu koru.

I naravno oči veče od kapule, kad namirišeš domače poizvode sve želiš imati. Sve okusi sto puta bolje negoli to može lidel polica organskog biločega. Ali kako češ otovriti i skuvat juhu od bundeve, ako u stanu pri ruci nemaš sikiru, I panj za izrezat, tu nemoguće odpornu na nož bundevu? Kako ispeć kolač od domaćih oraha bez čekića, kamena za čekić, I mlinca za orahe? Kako jest najfriškiju ribu, ako ti gospodin ribar u kambelovcu neče ni za dest kuna očistit iznutrice od ribe, koje nemožeš očistit jer jebiga nisi odrasla u đungli, nego u gradu,  I diže ti se želudac kad napipaš riblja crijeva na prstima.  Aaaaaaaaaa

A babe gledaju pokunjeno, jer prolaziš, očima hipnotiziranima, slinevši, no ipak prolaziš, ne staješ, dok one prodaju sve iz svog vrtla, a ti se misliš kako ču zaboga ja to očistit, I koliko dana če mi trebat za napravit taj jedan obid?. Pa ti se neda, pa kupiš u dučanu , deset puta manje dobru spizu jer, je čista, jer je spremna za skuvat odma čin skineš plastiku.

Ajmo babe dalmatinke, volite vi pineze, pa platit če vas sve moderne žene s obićnom kužinom bez sikire, više , da počmete te svoje proizvode, vrhunske kvalitete prodavati u obliku koji je lako za skuhati bez velike muke.

I tako gleda me  baba side kose, crnih noktiju,  ispod obrve. "Jel prodajem bundevu bez kore?"
" Da" odgovorim,
"Platit ču više za bundevu bez kore, jer ja nemam noža u mojoj kužini koj ju može ogulit, provala sam vrhunski novi keramički nož prekjučer, I na kraju sam morala razbivat tikvu o šank  "
" Ajme nemože tako " Gleda me krivo baba.
"Pričekaj"  kaže .
Proda još spize dolazećim  klientima  šta ima , pa izvadi nož, ogromni nož, kakvi samo babe sa sela mogu imat. Uzme ona bundevu. I počme gulit. Tikva pada od kore ka maslo sa vručeg noža. Ili je baba jaka ili je njen stari nož famozan, al tikva je oguljena u par minuta.
"Vidiš ja bundevu jeden sirovu, jer ona nikad nije ničin prskana" kaže baba zadovoljna.
A ja sam sretna. Tikva je stvarno mesnata i duboke narančaste boje- a ovaj put ču uspit napravit dovoljno juhe od tikve za familiju bez odustajnja s slomljenim nožem u po tikve, i subsikventnim kuvanja šmenci miniature.
Ponudim babi pare za guljenje- a ona neče da uzme.
" Kaže mi unuka da tikvu prodaju oguljenu, I to izrezanu u kocke u Zagrebu" . Veli baba.
"Da" ogovorim, "I zato je ljudi češće kupuju. "
Baba pazaruša, kaže meni "Ma dat ču ja tebi  jednu lipu okruglu tikvu, laku za gulit sljedeći put."
Pa, spremi nož u travešu, I poreda komadine neoguljene tikve preda se.

The empress mama

To the enormous sound of delicious music,  I float, for I am empress.
 Wonderous is pregnancy, there is a dose of hormones which slips trough your vains like drugs.

Take you back to the time of mammoths and caves. I am just as content as my ancestors, thousands and thousands of years ago, when she had gotten her own spot in the cave,  made a fire, cooked her mammoth stew, and awaited the hunters to return home, her own hairy hunter man among them
Its genetics.
The hormones make you the queen, the fifties ideal hair sprayed made up house wife, and the house is profused with mouth watering scents of slow cooked food and cakes being baked.

You know me, I love to be out, and I love to be among people, you who know me from before. But this pregnant creature, with the baby dancing happily inside to funkin nasa, whilst I cut raw meat, and troow it to sizzle, quite satisfied, is an entirely different creature.

The home becomes this huge domain, a world, with lots of scope for improvement and house decoration projects. The house from being too small for peace of mind, grows into a whole empire. Flowers blossom in the flower pots, vegetables grow on the balcony, walls change colour, things get folded, washed and smell nice.  Paintings get romantic. Oh god. And you know what, despite the fact the 20 year old me would have run for her life, I am so content, love being me. Wahahah.

The empress mama

Galatan lajživac

U njenoj kući nema di nije bilo robe. Očito se bori sa peglom, hrpa robe  prekrivala je cijeli kauč i stol te padala u rukavima i nogavicama do poda, ma to je bila đungla, pakao. Pitala me je oču li kafu. Hoču ja sam gost rekao sam. Oprosti za stanje kaže ona. Ja sam gost ja ništa ne zamjerujem on joj odgovori. Žena napravi kavu, gurne rukom dio planine od suhog veša i oslobodi kut stola dovoljno velik za čašu vode i kavu da stane. Jeli to uredu? Pita me. Da svakako ja sam gost, sve je više nego dobro odgovorio sam.

Prosjedeli čovik, pročelav I obučen u odjelo i sve moguče nijanse gline, od cipela , bičava pa na gore, gdje antipatična glava točala se u vlastitoj nijansi gline, ukrašena s sunčanim naočalama i izrazom superiornosti nad svemirom sjedio je u kvartovskom kafiću, ugnježđen u oblaku laka za kosu među generozno mekanim tijelima dvije penzionerke koje su zveckale sa zlatnim nakitom a do njegvoe noge sjedila je siva rudlava pudlica.

Katastrofa, nikad nisam vidio nešto gore!  Nastavi ogovarati čovjek očito u penziji, jer kroz jutro, muškarci u odjelima inače ne zalaze u kvartovske kavane da bi proveli jutra sa gospođama gerijatriskih doba

A onda smo jednom otišli na ručak. Kupila je neko odjelo,  kostim pre vulgaran za ženu. Pre kratak u nogama, sise ispadaju na stol.
A ja joj kažem izgledaš baš lijepo.

Što bi drugo da kažem? Najgori ljudi su oni koji govore istinu drugima. Ljudi najviše mrze čut istinu o sebi, ona najviše boli, ljudi vole da im se laže. I tako pojeo sam ručak, misleći u sebi, a zbog tog kostima ostatak mjeseca nečeš jest ništa osim kumpira, jel da.

I tako sjede debele penzionerke okićene zlatom, betoniranih frizura, ne govore, samo slušaju, polu nasmješene, jer one su se spremile za ovu kafu očito, svaka dlaka bila je na mijestu. On također primjer svoje velike pedantnosti to nijansiranje boje gline usavršio je , kako samo penzioneri mogu, nitko drugi ne posjeduje takve boje. Velikim rijećima, književnim jezikom, gestikulirao je tako čovik ogovarajući jednu, po jednu osobu, zajedničkih poznanika dok god je trajala moja kava, pa dalje.

Meni je bilo očito da če iste te babe ogovarat na sljedečoj kavi, sljedečem slušatelju, ogadit če ih do beskraja, da nitko više s njima ne želi sjesti. A one iako su to slutile gledale su ga zadivljeno, kao da samo sjedenje s ovim galantnim lažljivcem je privilegija. Jer one su s njim sjedile i pile kave, a nisu u tom trenutku bile predmet njegove priče.

Paintorette perdicaments of the day

1 The only way to remove all oil paint from the body is to go to a all body wax to a cosmetics saloon.


2 The straits of Magellan have just been painted in all sorts of weathers, all on top of each other, calm day, storm from hell, sun rising ,sun swallowed in the clouds, snow, no snow.. The paint is now super thick on the canvass and dangerous to touch.. The question is do I add a ship or not to the straits landscape? I mean that was the point of the painting , but the nature looks so tempestuous and lovley.. So?

3 Can someone please take me trough the straits of Magellan and the fire lands, I so want to go, now that I have painted them and read about the discovery of the historical deadly straits, I wanna go. I really doubt my husband will sail us down there so, who is up for it? I imagine only Tatiana :)

4 Can I please have a pack of magic cleaning elfs for my studio, ? Please :)

Jesenja spiza . Recept za Najbolju juhu od bundeve koju čete ikad kušati - I recept za Biftek-fondue

Recept za Najbolju juhu od bundeve koju čete ikad kušati- moguće je da je čak pojedu i zavole- dalmatinski mužjaci koji inaće zaziru od narančastog povrća

Vrlo jednostavna juha. SASTOJCI : BUNDEVA, MASLO, PARMEZAN, KADULJA.

Ove godine radim ju po prvi put- i nisam mogla dočekat muža da dođe doma već i jedem vruću pa evo i vama recept.

 Ona široka debela bundeva iz bajiki lipe narančaste boje proizvodi najbolju juhu, ali može i tikva blaže boje....

 PRIPREMA 20min
U teču baciti jednu generoznu grudu masla, i pusitit da se rastopi. Bundevu izrezat na kocke i baciti u teču s maslom i 2 lista kadulje.
Bundevu zapeči na maslu tako da su sve kocke dijelom karamelizirane -posmeđile, i omekšale, te vrtiti svako malo s drvenom žlicom da se ne zaljepi za dno. Dodati pola čaše vode, te vrtiti bundevu da ne zagori sve dok se ne raspadne. Vjerojatno treba dodati još pola čaše do cijelu -vode- prije nego bundeva se raspadne kompletno. Tada ju zgnjećite perunom ili blenderom te umješajte generoznu dozu parmezana i mrvicu soli.

Ovo treba biti jako gusta juha -konsistencija dječje kašice! Ne dodavati previše vode. Pravilo za obrok - koliko tikve staviš u teču toliko če juhe biti na kraju a ne više - dakle ne špara se na tikvi- jer če svima biti žaj kada zafali na kraju.
Provaj te mmm njam.

Ovu sam juhu prvi put jela u kući redžisera kazališta u Rimu. Volili su teatar očito, te juha od bundeve koja se radila tek kada su gosti stigli- bila je predjelo za fondu od bifteka također društveni teatar sam po sebi.

Fondu od bifteka

Sastojci:
Biftek meso svježe količina ovisi koliko gostiju su za stolom-
Različiti senfovi
Maslinovo ulje

Biftek narezati na kockice veličine jednog zalogaja. U tećicu zagrijati maslinova ulja dok ne zavrije. Tečica mora biti polu puna sa uljem.
Kada maslinovo ulje vrije, postaviti ga na stalak, i ispod njega upaljenu voštanu svjeću koja će održavati vrućinu maslinovog ulja, te sve je spremno da se gosti zabave..
 Svaki gost nabada biftek na vilicu- i stavlja u vrelo ulje, meso se prži na sred stola, a zatim umače u razne senfove po izboru.

Koja večera za haloween.

The Vis sailing Race

A large ferry awaits. Jaws open like those of a whale, upon its tongue climb, lorries, cars, motorbikes, and tiny, miniature people, the size of plankton, the ferry does not feel us, but happily swallows all.

In the ferry reigns excitement, for the Vis regata is on. The passangers are made up of: wifes and children too small to ride the winds with the fathers upon the backs of squealing sailing yachts. Old people set to investigate if there are olives to be picked this year. As well as the odd turist, the self satisfied kind, who come without company, but you keep meeting them everywhere, eager to be adopted, they look at you with big wet eyes like street cats, please invite me for a home made meal "wow", made with organic "oh my god", vegetables from the garden, and sloshed over with "increadible" family made olive oil . Alongside  all those, sits a lady, with her four boxes, in each a cat, each cat sitting upon the head of another, all polite and quiet until a co-passanger dog  approaches to have a sniff when, the boxes begin  to spit, threaten and writhe.

Bypassing the ferry at speed, are sailing boats of all sorts, laden with madmen who enjoy provouqing the winds. They rock and pull ropes. Lines snap. All are thrashed by the waves, which drench and mock them, all are wet to the skin, cold and salty and smelling of sweat and adrenalin. Faster than the ferry they race- ther's wind enough for a biblical tale, proper melodramatic wind. Men and women race the whole course, but only just before they arrive to port, and find them self in font of that red bouy which marks the end, a real ramapage explodes. The ultimate battle, the boats push and shove, ripping muscles, carbon slamming , giving it all, just to be faster than the one boat which has until than ridden in front.

The whale opens its mouth, passangers roll off on to the shores. A gush of win lifts the new arrival's hair, to the sky. Tourists have arrived. How nice it is to be tourist. You can lift my hair up all you like,

The riviera is full of the plankton turning into people. Yet the all push and gather once more, moving as one, and one as all, and into the doors of  the hotel for free grub.

The Vis regatta is the highlight of the year for the island Vis. It is a clear sign, the official end of summer working season ,  and and end has to all tourist visits. The prices are very much set up for foreigners, for this years last manever of releaving the tourists of cash.


Yet it all constitutes the island fairy tale. You want capers? These capers of ours which grow on the rocks? These organic capers have not been touched by pesticides or a human hand once during their growth, so if you want these capers, than my fiend flash more than they are worth of cash.
But those capers are sold with so much charm, and hunger for conversation, for the islanders know once the tourists retreat, they will not have any one left to talk to. They will be forced to socialise with the neighbours with whom they will most certainly fall out with at least a hundred times during the winter.

So the bars are packed. 155 sailing crews, journalists, wives, children, grandmas, locals, everyone migrates to the bars. The town is engulfed in a cloud of coffee and vine. All apartaments are full, the grandmas which rent them are orgasmic, raising prices sky high for every nook and cranny. The restaurants are roasting lamb, fish, bringing out the liquors, vines, whilst working staff sing quietly to them slef "Oh yeah summer has come to an end."

When at the end of the weekend the boatmen, sailors, captains, board the boats, and that gas trumpet is sounded, PAAAAP PAAAP troughout the bay. With a rustle of wings and sails the seagulls, and boats lift off, and the Vis Riviera is deserted. The island turns into a paradise.


The waitors than do not shake crumbs off the tables, but from their teacloths shake the onto the guests for daring to stay another day. The rental-hags bang on the doors, "summer has ended, go away, no you can not wait here until the ferry arrives!" Its the firs day of winter, first day of winter, a chef hollers out of his restaurant, to the guests and neighbours, its over, we are closing! Cycles, scuters, which had been rented all summer, are abandoned on the street without the presence of their owners, for no one cares any more, The winter has begun.

When the regatta withdraws, and the last tourists return on the ferry, the island sinks into sea mists, silence, and a soft hidden sun.
Other than to the olive harvesters, Vis simply disappears off all sailing charts until spring. When the islanders have had a good winters sleep, and wake up to realise that they could do with a bit more cash, they open up their shutters, and dismiss the mists, turn on the lighthouses, and heat up the coffee machines, like fires of old, around which they gather , to decide, when the island will appear up again on the gps chart, and than they call the port in Split, and request, the port authorities " Do start the ferries, and send us again our tourists"

Viška Regata

Veliki trajekt čeka. Usta razjapjena kao golemi kit, na njegov jezik penju se kamijoni, aute, motori, I mali miniaturni ljudi, veličine plakntona, trajekt nas niti ne osječa, ali nas rado guta.

U trajektu raja, uzbuđenje, regata . Svit  je sastavljen  od žena i djece pre malih da bi jahali vitrove s nabrijanim očevima na leđima škipećih jedrilica, staraca koji gredu povirit ima li ča maslina ove godine, kamijonđija, I pokoji turist, od vrste dostatne same sebi, što dolaze bez društva, a sretneš ih di god se okreneš, rado usvoijivi, gledaju te kao mace uličarke, odvedi me na obid koji se ručno kućno wow, skuva sa organskim povrćem iz vrta oh my god, , iz zalija s increadable domaćim extra vergine ujem. A uz sve te likove sidi i jedna žena, s njom četri kutije, u svakoj po mačka, svaka mačka sidi drugoj na glavi, sve tihe i pristojne dok ne priđe ih ponjjušit koji suputnik pas, kad se sve četri kutije na kostriješe, pljucaju I prijete.

Uz trajekt jure letilice, jedrilice, pune ludoga svita šta voli se vitron bakčat. Ljuljaju se natežu, konpi pucaju, valovi ih mlate, moče, zajebaju. Svi su mokri do kože, ladni I slani,  smrde na znoj i adrenalin. Brži su od trajekta. Ima juga ka u priči, bibliskoj, melodramatičnoj. cilo vrime se natječu ti mužjaci i žene na brodima, ali tek pred luku, pred onu crvenu bovu šta kraj označuje, stvara se prava halbuka, zadnja bijesna bitka, tu se naguraju, mišiće čupaju, brodima se mlate, daju sve ,samo da budu brži od broda do tad pred -ase.

Kit je otvorija usta, izkotrljali se putnici na obale Visa. Reful je diga svima kose u nebesa. Stigli su turisti. Kako je lipo turist bit. Jej samo ti nosi moju kosu gori.

Riva je puna planktona šta postaju ljudi. Ali opet se svi guraju skupljaju i miču ,svi ko jedan jedan ko svi na fažol kroz usta hotela na besplatnu spizu.

Vrh je to godine za otok Vis, Viška regata. To je dokaz, živi pravi dokaz da doša je kraj litu, da konačno fureštima došao je kraj. Cijene na Visu naštimane su za furešte, jedan zadnji manevar za iscidit od turist ča se da.
Ali to I jesu otočke priče. Ti bi kapare? Ove naše kapare ča rastedu po škoju? E bogati to su ti organski kapari, ni pestcidi, ni ljudska ruka nije takla te kapare dok rastedu, očeš kapare- 200kun.! No te kapare prodaju sa takvim šarmom, I gladi za razgovorom, jer znaju višani da kad turistima dođe kraj, neče više imat ni s kin popričat. Morat če se družit s onin  susidin s kin se sto puta tokon zime zavade.
Pa su kafići puni. 155 posada jedrilica, novinara, žena dice, baba, I domači sjati se po kafićima, cilo misto miriša ka kava I bevanda., Svi su apartmani puni, babe šta ih iznajmljuju doživljavaju orgazme, dižu cijene za svaku šupu u nebesa, kakve ne bi prošle ni u srid lita. Restorani vrte janjad, peču ribe, vade rakije, vina, šta se god ima. A uglavi cili dan domaći pjevuše, litu došao je kraj...

Kad koncem vikenda skupe se brodari, jedriličari, kapitani, ukrcaju se u brode, I ona plinske truba odjekne valom PAAAP PAAAP, I uz klepet jedara i krila dignu se galebovi i brodi, Viška riva ostane, pusta. Prazna. Počeo je raj.


Konobari tad ne tresu mrvice sa stola na pod, nego sa krpe po zadnjim gostima ča su se usudili ostat još jedan dan. Babe iznajmljivačice mlate na vrata, litu došao je kraj, biž te ča, ne-morete čekat u apartmanu sve do trajekta! Prvi dan zime, prvi dan zime, viče kuvar restorana i gostima i susidima, gotovo je , zatvaramo. Zatvaraju se kafići, restorani, zavjese i škure. A bicikle, skutreri, što su se iznajmljivali cilo lito, ostavljeni su bez nadzora, bez vlasnika po mistu, bez ključa, nikoga više nije briga.. Počela je zima.

Kada se skupi regata, I zadnji turisti pođu na trajekt, otok se utisne u morske magle, tišinu, blago skriveno sunce,  I osim za maslinare Vis se izbirše sa pomorske karte. Sve do prolića, kada se svit pošteno naspava, I shvati, o dobro bi mi došla još koja kuna, onda otvore škure, rasprše magle, upale opet svjetionike, zagrju kafe aparate ko krijesove od davnine,  oko kojih se skupe višani, da odluče kad če se opet upalit na brodkom gpsu, I tad zovu u luku Split I kažu "Pokrenite vapore, pošaljite nam naše furešte."

Little swimmer

When I need to pee in the night,
little swimmer wakes up and goes bing, bang boom, and I cant sleep whilst the dance is on.

When I walk too much, little swimmer goes, Bam M'am  sit down please, and I know I must recline before she starts to tease wriggle and tease.

I understand that she can suck her thumb now, yawn, dance obviously ,has lashes, an hair, and can hear all the things her brother says like.
" I will  be my babies boss.
I will not let her eat my coins.
I will teach her to play.
Anyone who tries to scare my baby I will beat bam bam -this way.
Babies love sweets he says, so via mother post , he sends sweets her way.

And little swimmer is quite content, she knows she awaited for.

Talijanska Televizija

Svaka država ima svoju televiziju. Svaka nacija stvori neki prepoznatljiv stil televizije, kakvoću reklama, sadržaj I izbor emisija, te postoji neki opipljiv i prepoznatljiv izgled voditelja emisija. Odviše sam domaća, I moja mišljenja sigurno bi bila optrećena navikom koristinka da bi kritički mogla opisati stil hrvatske televizije. Ali odavde, pilotirajući kroz programe,  povremeno naletim na Rai uno, prvi I naj reprezantivniji program talijanske državne televizije. S ove udaljenosti mislim da jesam u poziciji,  opisati talijansku televiziju. I mislim da moram, ma I vi ste na nju nabasali, I namjerno ju odbili gledati, jer je nevjerojatna, ali došlo je vrijeme, da kažem par crtica o talijanskoj televiziji:

Bogati jeste li vidjeli kako na talijanskoj televiziji ama baš svi voditelji su sastavljeni od plastike?

Ima nekoliko kategorija talijanskih voditelja.: Mlade voditeljice koje su na sve moguće načine naštimane da izlgedaju što barbi-sličnije. Plastične sise, sjajne i tvrde ko navošteni limuni iz Lidla. Usne prenapuhane kao mekane unutrašnje gume bicikle, a kutovi usana izgledaju upravo kao te unutrašnje gume bicikla kada su preklopljene. A nosovi, svi nosevi su očito ispečeni od tjesta iz iste knjige recepata  talijanskih kirurga.

Sljedeća kategorija voditelja, su žene u godinama. Lice nategnuto ko nova jabuka, u koju su se ušile namjerne rupice u obrazima kakve bakica nije imala niti kada je bila u vrtiću, obrazi su natekli, napunjeni s salom iz bedara ko papričice, oći podignute, izdužene, izbuljene, čelo zabrokvano u kosu. A vrat?
Očito nema ništa u knjizi recepata talijanskih slavnih plastičnih kirurga pod temom vrat.
Ispod nategnute maske, vise guše gušterica. Vrat pada u nekoliko razdvojenih kesa, kože pušaća, izrezbarenih kao kora stoljetne kornjače. To su vratovi gmazova. Neznam zašto ih ne prekrivaju nećim osim sa kosom, bit če jer i stare voditeljice prodaju svoje ukiseljene silikonske dunje na pladnju nisko rezane majce.

Zatim postoje i muškarci na talianskoj televiziji. Ako su muškarci na talijanskoj televiziji mladi, onda svi , ama baš svi nose naočale debelih crnih kvadratastih okvira, jer su uvjereni da tako izgledaju kao intelektulaci. Ne znam zašto talijani postaju čelavi prije i više negli to postaju ostali evropljani, no , svaki je isti, čelava glava, crne cvike, obučen u odjelo, I priča talijanski, pare roboti- kada su napravljeni masovno u Kini.

Dolazimo sada na starije generacije voditelja talijanske televizije. Stara garda, jer su u duši mladi, nose te iste crne kvadrat cvikere, i odjela, ali za razliku od mlađih kolega ovi uzgajaju individualizam i osobnost koje izraze putem svojih obrva. Kao prvo- piše u knjizi recepata talijanskog plastičnog kirurga, starcu napumpajte čelo botoksom, dok ne izgubi prvotni oblik glave s kojom je čovijek rođen. Zatim polirajte to namjerno povećano čelo ( kako bi izgledao još više intelektulano )da sjaji, a na to ljepite, bojajte, depilirajte, I tetovirajte što strašnije oblike obrva moguće.* Po mogučnosti te obrve neće ličiti na nijedne druge postojaće obrve, I to je bitno kao bi starac bio unikatan, te u redu je da izgledaju nelogično ili da se nalaze posred čela.   Kako bi starac što bolje izrazio svoj mladi duh, na televiziji mora biti okružen dotjeranim manekenkama, po mogućnosti curama iz drugih država kakve  ne pričaju talijanski jezik- kako bi šutile tokom emsije umjesto da uvijek upadaju u riječ, kako to inače čine talijanke.

To je više manje špranca za ljude na taljijanskoj televiziji. Opčenito, vjerojatno jer im je taj ukus ostao još od doba velikoga Rima, uz te svoje voditelje, emisije poprskaju sa variacijom gostiju, svih oblika, boja, invalidnina, ne iz političke korektnosti ili su-osječanja, nego više iz zabave, da se razdražuje što više osjetila javnosti, jer ti ljudi zapravo imaju ulogu poput gladiatora, nebitini su, ali, pridonose sceni.

A scena. Scena , I pozadina svih tih talijanskih emisija. To je kombinacija poživot opasna za epileptičare, jer sve emisije su postavljene na krićavo osvjetljene podije, disko svjetala svih boja, koja se gase pale, vrte, skaču, i obrubljuju kao latice nadrelističnog cvijeta, nadrealne plastične voditelje.

Poprilično je odbojna ta televizija ,ali vjerovali ili ne, gledaju je talijani. Nisam nikada mogla razumjeti kako uspiju se koncentrirati, pa živila sam I ja u Italiji, I nikad ama baš nikad nisam poželila upaliti televiziju, jer taj napad na osjetila koja su drećala iz nje bio je odbojan. Ali gledaju je iz postelje i naj pametiniji talijani, i odmaraju se uz nju na kaučima. Što to kaže o njihovoj duši, reflekcija te televizije? Kako im to može pasat? Kakvi su ti ljudi kojima je ta televizija dio svakodnevnog života?


Došli su na vjenčanje u Hrvatsku obitelj poznatog voditelja talijanske televizije. Ženio se sin voditelja za jednu Hrvaticu. Talijani su stigli sa helihopterom. Svaki muški uzvanik sa strane Mladoženje, bio je odjeven u odjelo namjerno razlićite nijanse bijele kave. Mladoženjev tata je bio isplastificiran, sjajan i nategnut kao vakumirani pršut. Mama koja je nekoć bila ta mlada , egzotična asistetica na emisiji muža, s pola njegove životne dobi i sama je bila stara, suha, stravićni trofej plastične kirurgije.
 Kad su mladenci se oženili, tata je zaspao za stolom, mama je na vjenčanju skočila u grmlje s jednim od hrvatskih gostiju,  mladoženja je plesao sa svima osim sa mladom, dok pridošli gosti su zavodnički napadali lokalne toliko, da su se u restoran vraćali kožom punom igla od kaktusa. Glazbenici cigani su pokrali beštek, pa se nije imalo s čim jest tokom čitavog vjenčanja. To što je na vjenčanje trebao doč i Berlusconi, ali je uperio svoj zrakomlat na krivu adresu, pridonilo je sveopćoj atmosferi, čudnog ludila, tuđeg "normalnog" svijeta. 

Prometni znak: oprez susret s materijalistom učestao Traffic sign: waring materialist aproaching

Kada pri prvom upoznavanju osoba ti poćme nabrajati nekretnine svoje šire obitelji.
Pogledaj na sat, potraži konobara, otkaži kavu.
Pri prvom upoznavanju kada osoba te pita a šta sve imaju tvoji od nekretnina,
digni se,
 kao da si vidio crnu mačku,
pljuni tri puta,
I hodaj unatrag,
reci žao mi je , život je pre kratak za boraviti blizu tebe.
I biti češ spašen.

Ako pak upoznaš tu ljušturu materijalistite , protu nagona, zbog konteksta u kojem često ih susrečeš,
I ostaneš na toj kavi bez apetita,
nastojaš uviditi što još ima da klapa unutra,
biti češ razočaran,
Materijaliista če se javiti sljjedeći put, isključivo ,ako na predhodnom intervuju si je matematički iskalkulirao da bi ti mogao biti od koristi, I tražiti će te kada mu nešto konkretno i besplatno treba.
Ti češ uvidjeti da ono što je klapalo unutra, iza tih očiju, ipak bilo je samo odzvanjanja te iste grube, I primitivne ljušture, jednog jednostavnog,
neprobavljivog materijaliste.
Pitanje je samo koliko češ vremena izgubiti od tog prvotnog upoznavanja I neprikladne teme,
do toga kada shvatiš da ništa drugog tu i nema.


Traffic sign: Waring materialist

When during your first encounter the person begins to recount all the real estate owned by their wider family,
look at your watch, seek out the waiter, cancel the coffee.
When during your first encounter a person asks you what your family owns in terms of real estate,
stand up, spit three times as if you had seen a black cat, and walk backwards.
before saying I am sorry, life is too short to spend time near you.
And you will be saved.

If on the other hand you acquaint better with that shell of the materialist, against your better judgement and instinct, because of a context in which you encounter them often, thus remain at that unappetising coffee politley to try discover what else is there on the inside ,
you will be disappointed,
Materialist will only say hi next the time, had ther in the initial interview mathematicaly calculated that you will be of use, and when they are in search of something substational and free of charge.
You will soon discover that the racket coming from the inside, from behind their eyes ,was simply the echo of the same rough and primitive outer shell of the indigestible materialist.
The question is,  how much time will you loose from the first encounter and the unsuitable conversation theme, to realising there is in fact nottihing else there.

Golden fingers, golden hands. I have just painted a whole galaxy.

Suvenir Splita ilitiga Art Genij Debeloprstonja

Ovo pišem na Hrvatski jer, jebiga, I ja sam iz Splita. Moram čuvat leđa braći splićanima, mada bi ih najrađe skinula sve gole do mudanta I natjerala ih da pokažu svoj talent  pred javnosću.

O čemu priča jedna slikarica, crna muha, špijunka..
Dragi moji koji razumjete ovaj jezik , vama ću reći, jer ipak slikarica sam. I ako prodajem rad I za manje negoli vrijedi, moje cijene su opet veće nego li čudo od umjetnosti koje možete kupiti povoljno liti. Ali postoji razlog za to. Dosta godina školovanja, oštro oko,  i jebiga ono najočitije,  slike koje prodajem, zaista i naslikam  .

Na ulicama našeg grada počeli su na svim kutovima teritorijalno mljeti zubima brojni novi umjetnici. Dok šećete ulicama, možda oduševljeno uskliknute u sebi, ma vidi ovo, slika, ulje na platnu samo 150 kuna! Asti boga šta je ovaj dobar, pomislite - dok spuštate cijenu sa 600 kuna naj bistijim, naj realističnijim akvarelima kakve nemaju u galerijama, koje prodaju puno skuplje one manje realistićne slike. Neda vam se niti ići do Emezzete kupovati one printove za oživiti vaše apartmane, jer jeftinije vam je kupiti ručni rad, splitskih "umjetnika" na ulici.

Uglavnom tako ljudi misle . Turisti koji prolaze ulicama , njima i dalje egzotične Istočne Evrope, oduševljeno kupuju što misle da su originalne slike za 120 kuna, cijena njima sasvim prikladna za radove najboljih umjetnika ovoga područja. 

Prošeću ulicom umjetnika pored Grgura Ninskog. Poslušaju prodajne parole sastavljene od  talijanskog, engleskog, njemačkog, izmišane skupa ko u veš mašini usta prodavača, te kinezi, talijani, englezi od kojih nitko , ama baš nitko nije razumio rečeno, uvjerljivo promatraju kopije starih hrvatkih majstora, isprintanih na platno, te bojanih pažljivom rukom amatera, tog istog brbljavog prodavača.

Nisu turisti svijesni da kupuju rad Emanuela Vidovića, kojeg je mudrac dao isprintat na platno , i boja svojim dječjim amaterskim debelim prstima, koji su do nedavna prodavali auto djelove u Dalmi. Kada oni znaju ko je Emanuel Vidović. Njima je čovik genialac , za samo 120 kuna!
Naravno da taj rad gotov ne izgleda niti nalik kao da ga je originalno naslikao Emanuel Vidović, pa eto i domaći svit pada jednako na prevaru, i kupuju povoljno, ilegalno kopirana i dorađena autorska djela s vlažnim potpisom debeloprstonje.

Mislim ako turisti se ne zadržavaju, i ne troše, zašto bi autori suvenira trošili vrime I uložili pare na stvaranje suvenira? Ovo je doba instant satisfakcija. Vrijeme da bez utrošenog virmena, i bez para, vrtiš pare, pa jesmo li brate na blakanu ili nismo?

Da mozak radi dulje od tri sekunde, prolaznici bi mogli primejtiti da na dva , tri, štenda, na istoj ulici, prodaju se ama baš iste, kompletno iste grafike, istog autora, s različitim potpisima.

Dakle jedan od vlasnika štenda, prodaje kopije slike starijeg oca, fotokopije koje su bojane pastelom, i dorađene. Ali sam autor ih dorađuje, te su sasvim legalne. 4 metra dalje, naš debeloprstonja prodaje te iste slike na policama uz falsifikate Vidovića.

Debeloprstonja, fotokopira iste grafike iz knjiga, boja ih akvarelom, te ih prodaje pod svoje. Neznam dali je uvjeren da ih je sam stvorio, ili je samo toliko duboko ušao u ulogu slikara da nezna stati. Pita me jedno jutro, " Što Vi akademska umjetnice mislite o ovom radu, mislim da sam postigao posebnu dubinu?" Jadnik zaista misli da ga  nisam prozrela. " Ne sviđa mi se" odgovrim iz dišpeta , ružno obojanoj fotokopiji . Mada na dane čisto iz pristojnisti pohvalim mu neke očite lopovluke, da održavam susjedne relacije.

Jebiga, ovo lito mi je prasnuo na um eureka tenutak da ja prodajem slike na ulici.  Odlučila sam crtati portrete - na ulici- počevši s bijelim papirom, i pred modelom dvoršivši rad, s mojim potpisom. Bilo  je to zanimljiv pokušaj, neka moja maštarija i sentimentalnost o Monmatru, ali vjerovatno prođevši me niste vidili, jer sama sebe nisam mogla uvjeriti da mirujem u tom okruženju.

Večina prodavača na ulicu su " invalidi rata". Niti jedan nema primjetne fizičke poteškoće ili invadiditete, ali svu su na penziji. Međutim ratna penzija, kao da ih sve ovlaštava da nastavljaju ratom. Ti bivši ratinci, umjetnici amateri na ulici, svi su u ratu. Jedni drugima pišaju po štandovima noću, povraćaju, tuču se, prijavljuju se međusobno policiji, bilo je i gađanja sa govnima, ali po meni najveći vrh, dosegao je debeloprstonja kada je na štendu porodice starog grafičara kojeg podkrada i čije radove kopira , napisao, " Printara".

Otkad su počeli sa art biznisom novorođeni amateri slikari, printare u Splitu su procvale. Imaju posla ka nikad. Mislim otkada sam ga upoznala prije 6 godina jedan umjetnik ,akvarelist, " genij" opisao ga je poznati galerist- "koji postiže takav nevjeroatan realizam, takvu čistoću," kakvu jedan glaerijst nema obrazovanje i oko da prepoznaje, printa ama baš iste fotografije. Prinotve potom kistom razvodni, mrvicu tek, nako da se čini kao da je naslikano na papir a ne štampano, a zatim prodaje pod naslovom "Ručno slikani- Akvareli". Ljuti se što mu ne zaustavljam velike grupe tursita kad ih vodim gradom-, da prodam te radove.

Ma čak ga ja i najavim, opet iz nekog glupog bratstva,  prodajmo sve turistima dok traje- manije , što nas je sve obuzela. Ali pohlepan je i taj proćelavi debelo prsti amater, pa nemoš brate , isprintat fotografiju " Kašete škampi", s onim tisuću i jednim detaljem, brkovi, nogice, oći -škampi, u miniaturnom detalju na maloj slici, a ti s tim debelim staklenim naočalima, i debelim drhtavim starćkim prstima, pa nisi jednostavno uvjerljiv.

Ali  oni stvarno misle da ja to ne vidim. Pa i dalje glumim. " A ova mi je najdraža slika od svih" Smeraldna Vala na Hvaru, ali misilim se koliko si je samo puta isprinta od kada sam ju privi put vidila prije 6 godina..

A da je to bar sve. A da ne spominjem one slike jeftino naručene i oslikane u Kini, prodavane s splitskim potpisima! Ma nije to ništa, da završim samo priču o debeloprstonji. Čovik je vrhunski prodavač. Prodaje ka niko. A kad mu zafali slika, otiđe do tečaja slikara splitskih penzionera, i kupi po niskoj cijeni mokre radove amatera penzića - bez potpisa. Zatim potpiše sebe, i proda sve.

Uvela sam vas samo u neke od mogućnosti  zašto su jeftine slike "hrvatskih slikara" na našim ulicama. Kada prođete te "umjetnike" na ulici pitajte se zašto ne slikaju ništa dok sjede, prodaju, I gube dragocjeno virjeme na ulici?. Odgovor je uglavnom - jer neznaju slikati.  A dali se Vama isplati kupovati takve radove na kraju dana sami možete zaključiti.. Dali je skupo ili jeftino platiti 120 kuna za fotokopiju rada nekog autora koju potpisuje krivotvor? Zar nije veći gušt kupiti autorski jedinstven rad živog umjetnika, I osječati doživotno zadovoljstvo sa slikom, koje možda će se osječati I naredne generacije,  a time I podržati iskreno stvaralaštvo u ovom gradu. ..

Dalmatinski haiku

Ona je stigla iz dalekih dalekih svjetova, s druge strane svemira, nije joj se joj se mogla odrediti dob, ali bila je prekrasna.

On je prošao na skuteru, onako čisto iz navike doživotnog galeba,
pip pip
 svirnuo je, a ona  poskočila.


On je izlgedao stariji od nje mada mnogo mlađi, posjedio je,  pun ožiljaka staroga mačka, tragova mongo bronijh bitki. Nedužan koliko se činio nekom novom, na tom pitomom skuteriću, ona nije znala da vrišio je patrolu svog teritorija, opasan mladić. Iza kojeg stoji  nejasna karijera gangtera, boksača, zajebanta, kojeg nitko ne provocira, priznajmo, iz straha.

A ona je bila tiha, pristojna, nenametljiva , dugih crnih kosa, i umjetnica.

I onda s neba, odlična spojka je pala. Modra špilja. Kreativnost i je nelogična. A ideja je bila sasvim ozbiljna.

I tako jedan trajekt dalje, I mnogo mora između, sreli su se on I ona na otoku.

Sreli su se, I pozdravili na onaj internacionalni jezik, kojeg svi znaju, I koriste na vlastit ideosinkratski način, I nisu se uspjeli razumjet. On je pričao svoje, ona svoje i vrlo brzo shvatili su da se uopče ne razume. On je jedostavno prestao pričat. Ona jer je žena , provala je više puta, ulovit ga u neki razgovor, ali on je odlučio da najbolja je tišina. I tišina je bila.

Zvuk mora boja kakvih ona nikad prije nije vidila. Zvuk cvrčka. Zvuk ptica. Zvuk otoka između njih. Bez bezpotrebnog jezika. Bez bespotrebne struje i svijetla i svih svjetovnih ometača. Postojali su. Jednu odvojenu vječnost od ostalih. Na mjestu bez povijesti, vlastite, I njenih konotacija.

Vozio ju je po otoku. Odveo ju je na more I pustio samu  da uživa.  Kada ju je doveo kući. Na stolu čekala je ptica. Njegov dar. Ulovio ju je vlastitim rukama. Za njih, fazana. Ponosan je bio. A ona u čudu. Cura iz velikog bučnog grada. Upisala se u neku bajku.



Kakav nevjerojatan džentelman. Toliko pristojan, nenametljiv I drag. Mogao bi biti pravi Japanac opisala ga je ona, Japanka. 
Čudo, pomislila sam , za slavinog anti-heroja maloga mista.

Rat škovaca

Ima jedna susida kojoj fali zabave. Muž je na brodu, dica u vrtiću i školi na punom pansionu do večeri tako da im ne treba kuvat, za kuču ima čistačicu, a za sebe beskrajno vrijeme za pit kave i šopingirat. Međutim zna joj bit dosadno.

Nisam znala koliko dosadno dok jedno jutro me nije dočekala poruka na facebuku kako ista pokušava uspostaviti kontakt,  nije pokucala na vrata iako njezina su udaljena od mojih 5 metara ,
ne, za ovu prigodu odabrani način komunikaije je bio " facebook tele kontakt," koji  naravno da  nemam uključen, pa je bila prisiljena sročiti pisanu poruku, prijaznu i hitnu nalik na one od inspektora struje.

: Pozdrav! Nikako te srest ! Uglavnom pojavili su se mravi! Izlaze tamo negdi od tvojih vrata I dosli su do mojih, ulaze mi kroz ulazna vrata u kucu!

I smece isprid vrata molim te makni, jer uzasno smrdi I iscurilo je! Smece ostavis na balkonu ( pogotovo sad liti) I kad krenes vani poneses ga ! Tako ja napravim! Nemoj Nemoj se sad ljutit ! Znam da ti je sin e mali I da ne stignes!


Odkad smo uselili, susjeda je dugo uporno prijateljski zvala, dođi na kavu, ali živeći dugo po gradovima, nemam običaj kucati na vrata ne najavljeno nekom koga neznam, niti mi je prihvatljivo da itko dolazi ne najavljen u moj stan, a nema mi gore stvari od drečavog zvona kad mi sin spava a ja izlazim iz tuša. . Ako potrebne namirince zaboravim kupiti , idem u lift, hodam po ure do dučana I natrag i  kupim svoje.  Život u gradu je takav. Autonoman .

Međutim suisida goji staroseljačke običaje, ona kuca kad joj fali kapula, karota, milko, brašno, jaja, kad joj treba malo pričivat djecu, i na neki način to je meni do sad bilo fascinantno, sviđala mi se ideja dobročudnog prijateljskog susjedstva. Izašla sam tome u susret,  no eto  upravo ova njena poruka mi je dokazala koko je to  sve priča za malu djecu.


Još je bilo jutro, I ja odgovorim pismeno, susidi iza zida .

Mravi nemaju veze sa mnom draga, kraljice mrava lete, pa naprave sebi dom di žele, I napali su mene također.

A što se tiče tvog sistema da dobar je ,ja sam držala smeče u kužini, ali mi  je dopizdilo jer bi mi onda muže se ne siti bacit.

Međutim raspizdila me je umotana u smajliče poruka o mravima koje kaže da sam stvorila na osmom stanu zgrade, i komplaint o smeču, kojeg  sama vječito ostavlja pred vratima, te iz onog lagano zagrijanog dišpeta, namjerno ne bacim smeče koje bi bila bacila da nije prozborila.

Usotalom smeće je bio posljedica  druge bitke, s mužem zbog mačke. U stanu ja držim red, i čistim, no moj muž baca smeće, to nam je nepisani dogovor. S obzirom da sam dovela kući mačku, muž je bio bjesan i to je iskazao uz juhu od jezika, te sa nebacanjem smeća .

Kako sam taj dan u sred tjedna uzela da mi sin ne čami u vrtiču te umijesto na posao slikajući sam bila kući, oko dva čula sam neko šuškanje oko smeća.  Susida je pred vrata dovukla 8 katova gore,  predstavnicu stanara, koja je upravo stigla kući sa posla, sigurno još odjevenu  odjelu,  te su njih dvi procijenivale stanje vreče od smeča pred mojim vratima! 


Velik broj likova sa sela- tokom svoje metamorfoze u gradsku gospodu inače potisnu svoju prošlost na neki način, srela sam  mnoge žene koje su kao djevojčice  živjele sa štalama ispod sobe, jahale magarce, i hranili prasce, kad dosle u grad insistiraju na zabranu svih životinja u stanu vlastitoj djeci koji ih žele, kao da če ih sam nedostatak životinja, preobrazit u velike dame.

Računala sam na to.
I u 3.45 sam joj poslala ovo:

A jeli ti možda sakrivaš miševe po tvom stanu? Jer meni je nestala mačka, očito joj je dosadno s mojim mravima, I otišla je u pohod jutros, I nema je više, mora da je našla nešto zanimljivo.

Nisam znala što bi joj bilo gore, ideja miševa ili mačke da joj uđe u stan, mislim da su obe životinjske vrste nudile jednak horror.
Samo što me nije svhvatila ozbiljno. Nije znala za mačku . Nije ju čula , niti namirisala. Poslala je neke smajliče opet kao, da, vrlo smješno.

Da mačka mi je stvarno nestala Potvrdila sam

A jeli se ti ljutiš? Stigle su mi poruke.

A jeli se ti ljutiš? Pitala me je uživo, na susretu pored vrata krajem dana.

I onda nešto je u meni puklo.
Mislim da je idiotski ponašat se kao u srednjoj školi i zvat predstavnicu stanara zbog kese smeča- kad si ti držala golemu hrpu smeča pred vratima deset dana prošli tjedan- i nitko nije ništa rekao o tome.

A u ostalom, od sada  kad ti treba, kapula, karota, ulje,  ili čuvat dicu- lipo također idi doli 8 katova i pitaj predstavnicu stanara da ti pomogne.

A ja ču ovdje nahrpat smeče gori sve do stropa, i držat ču ga deset dana, kao i ti tvoje, pa sad uživaj.

I bam zalupila sam vrata. Ona su zazvonila, ali sad ih više ne otvaram ne pozvanima.

A  naj smejšnije od svega je što dugo , je upravo moj zet je njoj bacao smeće koje je čeklao ispred vrata , jer ona nije stigla sama.

genteics..

"Mummy lets go buy champagne. Mummy for my birthday I want champagne. mommy there is such a thing as children's champagne did you know that.." Duje- getting ready for his 3rd birthday for the last few months..

Duje sjedi u kadi punoj vode na taraci gol među svićem , puše okolo jedriliciu od sipine kosti, i pjeva firulu proljeće je tu! ..

The curtain phase..

For ladies who grow up in England, I think there is a phase of development that ought to be identified and named as " Curtain phase" . However much we snob our elders for being in the curtain phase as teenagers- there comes a time when the curtain phase hits you on the head like a pan and says- Hello dear, its your turn.
This is not a Croatian phase- so I think its country specific. Maybe the Croatian alternative to the curtain phase- is The cake making phase.. . Good god.. Here I am trying to figure out how to make curtain boxes whilst the husband is stuck on the boat for the weekend, and does not see to grumble about it.. until they are up.. Eh, who has a circular saw lying about?

Tribal babies.

Duje has in his childish, seriousness, managed to manuvre his parents into never sleeping a night alone since day he was borne. The need for sleeping in a warm embrace is stronger than he. It is written into I don't know how many generations of precesesors, he is completely programed to sleep , safe, warm, loved, content, never alone. Really the ideal situation for my son is that of some indigenous tribe- in which the whole family sleeps together in one bed.
If we leave him in the bed alone- once he has fallen asleep- he keeps waking up again and again until he feels the body heat of his parents sleeping next to him, and generaly under ,him as the little caterpillar wriggels all night and always finds a way to put his head, hand or foot on a
warm body..If somone sleeps with him- he does not wake up until he is well rested.
ON the other hand his little peaceful sleeping self, manages to hypnotise anyone who puts him to sleap, -who ever that be the parents, the grandma- the uncles- the godmother- duje somehow magicaly hypnotises everyone into sleeping..Is it the peace he radiates that is contageous? Or is there something in evolution which makes pups, babies and younglings be able to soothe and make adults sleepy?
I am not frustrated at this need to be close to us, despite my having prepared his own bed room, there is some sort of peace, and satisfaction at having ones child close at night. And on the nights he has fevers- I wake up becosue I feel his being hot- if he slept alone this would not be the case. ..
I have no idea when this will change..

Bring kidnaped.

actuly I love the feeling. Someone  wants me bad enough to kidnap me from prevous plans. This time it was sailors again. I have a weekenes for sailors it seems, else  wouldn't have marired one. But its midnight, I am trying to paint, having been kidnaped by sailors for the last 20 hours and had drunk lush vine, and ate lush foods, and am truly toxicated,thjus painting is a feat, but , I still paint , hello to all those awake out there ... help me

The poo in a bag

If you live in a town or city, you must have at some point encountered this phenomenon.

The poo in a bag.
Literarlley.


They can be found all over  town. -its not the kind of thing one seeks out, but you must have noticed them from time to time, right? The small plastic bag, the big knot, or open bag, randomly, anywhere.. Who does that? Who has the desire to go about doing such a thing? To achieve for such a thing to be widely  enough spread  to become a phenomenon, to be spread out trough out the  parks, dangling from the bushes,  threatening above from the trees and below from the pavement.. One has to undergo a whole disgusting preparatory process of placing the poo into a bag first..

The process consists of more or less this . People have a dog,  the dog defecates on the pavement, the owner with a bag ready in their pocket, feels up, and squishes the poo about until they get it into the bag. They must feel an urge to vomit by than. However they have disciplined them self, despite instincts which urge them to run away as far as they can from the scene, to undergo the process, because of civilisation, cleanliness, hygiene, all valid enough reasons ..

But than why the fuck do they leave it about in town?

Every so often my son spots such a bag, and as happy as a cub-fox upon discovering an unusual scent, he asks, mummy what is inside? And is stunned at my yelling, DON'T TOUCH THAT. He had never opened one of these, but the nasty colour emerging trough the bag, the consistency and lack of form, are evidence enough of that being a DOG SURPRISE . Its not enough that people leave the dung in the parks, but they feel an irresistible urge to drop their poo bags on the main street, the Riviera, and so forth.

How do these bags end up on the streets?
I'm imagining a situation..Girl takes dog out of the apartment to go to the toilet, she carries a  bag, collects the filth, replaces the knotted up bag into her pocket.. When on the horizon she sees the guy she has a crush on. Out of nervousness she squishes and moulds the dog poo in her pocket, as if it where a stress ball. The boy nears, says hello, whilst the girl is still holding the poo in her hand, which unnoticed  has found its way out of her pocket. He stops, smiles at her, starts a conversation, than notices that she is crunching up something in her hand.. He asks what is that? The dog owner uncomfortably perspires and changes her facial colour to the red colour of shame, than as if scolded by it-launches the dog poo bag out of her hand as far away as she can, onto the street, and automatically kicks the dog who is to blame, up the arse.

The guy, astounded, does not understand, and walks on without asking the girl on a date.

And this most likely how the streets are piling up with bags of dog shit, probably all due to failed romance..

Govno u kesi

Ako živite u gradu, mora de ste kad tad naletjeli na ovaj fenomen.

Govno u kesi.
Doslovno.

Ima ih po gradu svudgdije . Ne da inače bi itko išao za tim, ali mora da ste ih i vi vidjeli posvuda. Mala kesa, veliki čvor, ili pak kesa s otvorenim čvorom randomly bilo gdje. .. Tko to radi? Kome se uopće da? Za postići da se tako nešto pretvori u fenomen, da se rasprši po parkovima, visi u grmlju sa grana, prijeti odozgo sa stabala, slučajno se nalazi po ulicama, mora proći cijeli jedan gadljivi pred proces stavljanja tog govanceta u kesu.

Proces od prilike ide ovako, ljudi imaju psa, pas kaka po ulici, ljudi s kesicom spremnom u džepu, rukom prevrču I mljckaju s tim govnom dok ono nije u kesi. Sigurno im se digao želudac. Ali navikli su sami sebe unatoč svim instinktima da bježe što dalje,  da to rade, adje zbog civilizacije, I čistoće, priznajem sve to..

Ali zašto onda to ostavit u gradu?

Svako malo negdje neočekivano sin mi vidi jednu takvu, kesu, I radosno, kao mali lisac koji je nanjušio zanimljiv vonj, pita mama šta je unutra. A ja samo dreknem NE DIRAJ TO. Nije to on nikada otvorio, ali vidi se po konsistenciji, boji kese, I manjku forme, da je unutra Pasije iznenađenje . Nije dovoljno da ljudi ostavljaju đubre po parkovima, već moraju iskrcavati svoje kesice govanaca na glavnoj ulici, rivi, I slično.

Kako se uopće dogodi da te kese završe u svijetu? Zamišljam situaciju..

Cura izvede pasa pred zgradu da obavi wc, uzme kesicu, skupi prljavštinu, stavi zagropanu kesicu u  džep, kada na horizontu uoči simpatiju, od nervoze u džepu gnjeći drek , kao stress lopticu, on se približi , javi joj se , a ona i dalje u ruci drži govance, samo što više nije u džepu..Momak stane, nasmiješi joj se, popriča i u jednom trenutku primjeti da ona nešto u ruci  gužva.. Šta ti je to, on pita.. A vlasnicu psa oblije znoj i crvena boja srama, ispali govno u kesi iz ruku na ulicu, I automatski opali psa nogom u guzicu..
A tip začuđen, ne razumi ništa, odšeta dalje bez želje da ju upita na dejt..  I tako se gomilaju kesice govana po gradu Splitu, očito sve zbog propale romantike..

Kidnaped by astrophysicists

Wearing my explorer on holiday outfit,  I walked across the island bus station, when I heard my name, exclaimed from the bus drivers bar accompanied with a hand wave..
Having peered into the shadows of the bar ,intermingled among the drivers and the islanders, interchanging  alcoholic vapours,  unexpectedly sat a bunch of astrophysicists.

I am referring to the scientists who research space, and theorise, living with their own beliefs of how our planet and life, came to be, and where humanity is  heading, according to discoveries they make about the stars.

One is my age long friend, the Surfer, who uses his science research on the island as an excuse to surf all year. One by one other familiar faces emerged out of smoke clouds and memory from by gone years.. Oh yes the professor, I believe I know him.. Than oh, that man, who looks and acts like Mr Bean and goes everywhere with his rucksack in hand, and can never put it down, yes he is familiar too, and there was a whole bunch more.

It was unusual that they where in town at all- instead of being isolated up in their mountain institute, unusual that  there was such a great number of them on the same place- they had driven the bus and taxi drivers into a corner, and it was unusual because there was so much alcohol!  I had prejudices which did not mix scientists and alcohol- which where corrected- as I was offered a glass of vine, though sun had barley struck mid day..

The mix and match of old, round, young, wide ,thin, absurdly strong, among the bunch of men, had met for the purpose of producing a science festival in the town of Hvar. A plausible enough reason for them to all descend from their mountain in the sky. Though I had come to the island to have a relaxing girls weekend with Nađa, their immediate rustle of science feathers, lecture plans and titles, time tables, and spluttering enthusiasm made it impossible for my to object to attending their festival- which happened to be unavoidably next to my hotel.

I had always been interested in stars, and had drawn astrological birth charts in my teenage years . But the idea that I might also be crazy about astronomy- which I believed I had all the potential to be- was extinguished a decade ago during a tour of the isles, by the surfer  who insisted on star gazing trough the telescope for entire nights, bribing me to stay awake by offering my to eat chocolate spread with a spoon, -a delight, he forbade the rest of the time.  Though the project of my learning to recognise the stars I took up with great enthusiasm, the reality of the stars trough the telescope being only slightly bigger than they are to the real eye, lacking explosions, aliens or colour, made them after a while produce the effect of the counting of sheep, the here is another star -just made me go to sleep.

There was time before the commencement of the long awaited girls night, so I showered, dressed, and peeped into the science festival. I think it was the dress, that did it.. Having spent weeks living alone on the top of the mountain, the male scientists encountered a female of the species, wearing a dress, at their very own presentation, and than united -almost all as one and one for all , they extracted me out of my previous plans with Nađa, and engulfed me into an astronomical weekend!

One scientist objected at female company. At the end of his lecture, he went as far as  asking teenage science enthusiasts, whether they where interested in Women, or Football, than having deuced a negative answer- he conformed to all the geek cliche's- and told the boys that their answers promise that they will be good scientists one day! The chap was not what one would expect a scientist to look like, being enormously tall and exceedingly strong, as when he is not studying stars, he spends his time weight lifting nothing less than trucks! Lluckily he had to go bed at 200 hours, so freed us from his antisocial company.

Following the lectures, astrophysicists pulled me to join them for dinner, and from there to the telescopes, where children where fighting to get a glimpse of Jupiter and its moons. The night evolved into a  girls and scientists night about town where the assumption that scientist do not drink was corrected to scientists drink large quantities frequently and could be even referred to as alcoholics.

Having not been convinced of continuing the night and observing sunrise from their observatory. The next omrning I was shocked that surfer man was awake- contrary to his custom, with instructions form professor, of  bringing me up to the institute.

The institute in which the scientists live and work is an old castle up on the mountain above town, built by the French during the Napoleon's short reign of the island, and used today by the scientists I have here introduced you to, as an astronomical observatory, for studying the changes upon the surface of the Sun, and to research the connection of how the activity on the Sun alters the weather on earth. The location is magnificent with wievs of the sea and fantastic landscapes from the castle- which stands strong in untouched nature, amid scented flowers, herbs, and wildlife, completely isolated.

Writing an article about the festival on their coputer, I encounterd the truck lifter scientist- who seeing a female in the institution assumed I had come for the purpose of cooking for them, and was highly offended to deduct that I had no motives not cook to feed his ginormous muscles, and thus told me I shall therefor not be entitled to eat.  He was later made to feel ashamed by someone- for had he had even offered a recompense hand to- air-shake mine- real touching would have provided too much possibility for germ exchange and human contact.

Having spent a 24 hours with scientists, I was struck by the realisation of how much alike artists they are. The Astra-physicists live dedicating their lives to tedious research, working often on pure enthusiasm for double the hours of normal jobs, and their projects lack financial benefits other occupations seem to provide, but they work for a great propose and believe that their work will benefit humanity-  despite being often misunderstood, and regarded as strange by the very humanity who are intended to benefit from their work.

Never the less truths is they are  a bit strange.. The fact that the scientists are so engrossed in their scientific work, means they do not notice trivia, like fashion, and so live dressed displaying this attitude. Not to mention that they spend most of their waking hours, working on their research, closed up within scientific institutes, loosing track of weather it is day or night, weather they have eaten or drunk anything, or too much.. They work separated  from common society by the walls of the institutes, where understood among their own kind they do not have to fret about any thing trivial, including trivial social behaviour- so they tend to forget how to behave once on the outside .  Inside they are safe living within a hierarchy based on scientific achievement, quantity of scientific papers published, and research. Outside of their institutes when encountered by someone who does not know of their work, and reasons for their odd behaviour- to them scientist just appear are weird.

For the whole moring, barr the truck man, I was treated like royalty by all the scientists who where happy to have a guest inside in their world, and the beautiful institute. As a result I have concluded that I must return to the observatory to realise an "Art & science" project with them. This also being the title of the science festival during the weekend.  We could give one another's work a different angle- my work in this project could get-some of their intention and purpose for doing something useful for humanity-whilst to their work I would give expression outside the institute,bring it out, translate it so it is understood and available to a wider public, without loosing purpose.

The paradise salsa- recepie

It would be a shame that only I in the world try this ..Seeing it turned out so good for me today. So here it goes readers- anyone who is a tomato fan will love this.

To make this paradise salsa (eaten as a dish hot with pasta, gnochi,  as a side dish to things with palenta, meat,  or cold as a dip)
You need 600g onions, Half of a whole garlick, a teaspoon fresh origano leaves, 3 bay leaves, a hand full of fresh tomato plant leaves if you can find them (garden centre better than super market), olive oil, 3 cans of chopped tomatoes, half a giant red bell pepper or a smaller pepper whole, a carrot- middle size, salt and a teaspoon of sugar or honey.

Heat up a generous drizzle of olive oil in a large saucepan- (covering two thirds of the pan with oil. )
. Add diced onions to hot oil and stir, throw in all the herbs to allow them to fry and infuse the flavours into the oil.
Chop the red pepper into small cubes, throw into the pan, add carrots peeled and chopped, in to the mixture as well as chopped garlick. Salt the vegetabbles to allow for their juices to leave and break up their crunchyness.

When all the veg have softened up on the oil , pour into the mixture the 3 cans of chopped tomatoes, stir, and than add 3 cans of tap water.. Bring up to boil and than turn the heat down to the lowest setting- I have a gas stove so-I even put the pan on to a smaller hob, and turn the heat to low. You than allow the mixture to simmer slowly for 2.5. hours.. Stirring occasionaly  and adding cups of water so that it is not to thick- (which would make it stick to the bottom and burn).. At the end of the 2 cooking hours you allow all water to evaporate, to produce a thick consistence fabulous sauce.  Add salt- and or the tea spoon of sugar or honey if the sauce is too sour. (the type of canned tomatoes are more or less sour. )
You can make the same sauce with fresh tomatoes, repace thr 3 cans with aobut a kilo of tomatoes, and if you have the patience peel them- or simply chop them, - This version  will take less time to cook, it will taste quite different- fresher- but maybe not as stodgy and delicious!

I have just eaten two teacups of the still hot sauce with a teaspoon- burned my mouth, but it was well worth it- its delicious.  b

Salsa

Tomatoe salsa=paradise
I can imagine my self in a pool filled with salsa, reclined upon a palenta floating bed, as I slowly float though the salsa, licking salsa off the fingers, knees, devouring it with a spoon or diving trough it mouth open.. Needless to say I have just cooked up such a salsa, which has infused the house with such a mouth watering scent, and is of such iresistable flavour, that a pool would be the most appropriate dish to experience my salsa. .


Šalša= Raj od pome.
Mogu se zamislit u bazenu od šalše s dušekom od pure, kako lagano plutam i ližem šalšu sa prstiju, kolina, žlicom i roneći kroz šalšu. Bez potrebe je da spomenim da sam upravo skuvala jednu šalšu toliko mirisnu, toliko uksunu, da bi bazen bio najbolja posuda za doživjeti tu moju šalšu...

Festival Znanosti Hvar - Autor Sunčica Kuzmanić

Festival znanosti 2016. u Hvaru

Hvarska Euforija  za znanošću. 

Od 21. do 23. Travnja organiziran je festival znanosti u Gradu Hvaru, a ove godine tema festivala bila je «Znanost i umjetnost».  Festival su zajedno organizirali Opservatorij Hvar i Osnovne škole Hvar, Stari Grad, Jelsa, te Arheološki muzej Zagreb.

Mladi otočani i učenici entuzijastično su popratili radionice iz fizike, kemije, biologije i astronomije te znanstvena predavanja poput «Nastanak evolucija i zvijezda». Djeca su sudjelovala u diskursu sa poznatim Hrvatskim znanstvenicima postavljajući pitanja i dijeleći zanimljive opservacije. Tokom predavanja «Pogled na Sunce sa sunčanoga Hvara», djeca su upoznata sa aktualnim radom astrofizičara u opservatoriju Hvar. Kasno u noć čekali su red za pogledati kroz teleskop na gradskoj rivi, kako bi vidjeli planet Jupiter i Mjesec. Oduševljeni su sudjelovali u svim radionicama i praktičnim aktivnostima. 

Tokom festivala djeci je predstavljen pilot projekt Srednje Škole Hvar, koji će započeti sljedeće školske godine. Naime škola će omogućiti zainteresiranima da pohađaju nove izborne znanstvene predmete, «Geoinformatika, Solarna astronomija, i botanika mediteranskih kultura» van uobičajenog školskog kurikuluma. Iako ti predmeti neće biti  obvezni, učenicima će omogućiti šire znanje o određenim modernim tehnologijama koje će konačno povećati njihove mogućnosti na tržištu rada. Kada su bili pitani tko od prisutnih srednjoškolaca bi rado upisao dodatne predmete sljedeću jesen, sva djeca su podignula ruku.  

U Rujnu 2016, kao i svake dvije godine, u gradu Hvaru održava se međunarodni znanstveni simpozij «Hvar Astrophysics Colloquium» koji privlači brojne znanstvenike iz cijelog svijeta.

Zapravo nije ni iznenađujuće što odrastajući u takvom okruženju velik broj djece sa otoka Hvara, upravo se opredjeljuju za daljnje studije prirodnih znanosti, te postaju i sami znanstvenici. Profesorica srednje škole Hvar primijetila je kako, «pola prošlogodišnje generacije studenata su u upisali upravo znanstvene fakultete. Kroz povijest ovaj otok je porodio velike znanstvenike poput arheologa Grge Novaka i Nikše Petrića, izumitelja daktiloskopa Ivana Vučetića, a također na Hvarskom Opservatroriju je radio velik broj prominentnih astrofizičara.

Popularnost festivala znanosti među djecom vjerojatno utječe i popularna humoristička serija «Veliki prasak». Svakako djeca su radosno prisustvovala festivalu, te moguće je da među mladim Hvaranima već sada postoje neki veliki znanstveni umovi budućnosti, koje samo treba nastaviti poticati sa festivalima i događanjima poput Festivala Znanosti.