Muses

The musses.

Something must be said about them as a whole from time to time. I have painted I think more than a hundred people, must have done many more than that .

Some people I paint just because I feel like I must do them,  these people I paint the least of ,and because they have some sort of need for my to want to paint them, but it was not my own need. And those I never paint twice. The chemistry is bad form the start.

I sometimes have painted people as endings, endings of relationships, which in my own austere way I mourned by painting that person, for as long as I needed to get that romance washed out of me. Instead of tears mostly but with some mixed in.

The reason I paint most of the time is the sense of adventure and discovery that I feel entering the duel/duet/dialogue when I start with a new muse.
I never have an idea of what a portrait will look like by the end , I just let the thing happen, barely looking at the portrait I'm painting.

 We talk and talk and talk, and I always learn so much. No just information about the lives of muses , but about other parts of the world, and I even get taught specific skills during  painting sessions. How to make yeast free bread or to lucid dream for example by will.

Some kind of magic happens between me and the muse very often. If the muses is able to relax and not be a nervous wreck which I think I only had one of- a very successful surgent, no sorry two, with the- macho gangster who melted like a snowman in summer in front of me. Their nervousness at being observed was a surprise - being otherwise very confident social men. And nervous people are difficult to paint.

With some people I enter into this  private zombie instant friendship full of sharing of intimate stories, which is over the second the painting is over.

Than there is the opposite, the creations of friendships trough discoverers of common interests or themes, which are expressed in the painting.

And than there is the repeated muse . I suppose this happens when I have plenty to paint. Someone is beautiful and I can paint them many times. I indulge in their beauty. Or I indulge in the conversation with them. But usually its both. They are beautiful when stretched and when seated, from beneath as from above form the sides, with air up or down. And some of these people I can keep painting as years pass. They know who they are because there are paintings to prove it.

Sometimes the muse- gets addicted to being painted. They get painted more than once, and than expect as a matter of fact that they must continue to be the muse- even if at first they where reluctant. Than after several painting sessions and works, if I invite somone new to be painted they get heart broken and jealous. And im talking about women more than men.

I tend to find my friends beautiful, which is why the are friends, and why friends end up being muses.

But painting can be a weapon too. A weapon of seduction.
Also I can get rid of people by painting them "wrong", people who are invading me, I paint them  the way they are making me feel, and they just go away, disappointed for not being on paper what they wanted to be.

I love the painting same muses after a break of some years too, to see the changes in energy..

Ah muses, they are so important in the whole painting thing.

Yo Gianda Empowerhour

Today I have experienced a most unusual hour which rippled throughout my day and into plans for my upcoming future.

I am a fan of books which say magic exists, go do that what you want to do, because that role personified, I play for a number of my friends, and in turn need that boost of confidence form time to time to go realize something I want but for some reason  procrastinate about.

Having randomly come across Giada's Empowerhour invitation on FB a few weeks ago, I thought why not try this. I do not have previous experience of similar courses or tutors and all my ideas for the psychologists office have come out of carefully arranged television sets.

Giada booked me for a date trough skype, and today I had my first Empower hour.

My expectations where tainted by the tv sitcom psychologists appointment,  I imagined the expectant mood to be somewhat somber and monotone, and more one way conversation where I talk to therapeutic effect, questioned by Empoweress, and these expectations where utterly foiled.

Giada is a warm, bubbly, intelligent and fast thinking creative, who  emerged out of the flat screen and into my life, embracing my situation, providing perspective on to it from several angles, and than using the small information I gave to generate new progressive ideas for furthering my projects, as well as creating a logical , feasible working plan /structure, to achieve and realize my first idea, but also going as far as suggesting how I can expand on my project.

Being an artist, i have multiple ideas for numerous projects , but sometimes it is in those mists of ideas that i get entangled with and which block me from rationally planning execution of projects. Giada worked with me in the role of a fairy godmother/curator/the hidden side of my own brain. Being her self an artist as well Giada, immediately took flight with my concepts and provided possible expansions on the concepts, how to make them more digest able / how to make them function, what else to do for the ideas  to be more completely realized.

She mathematically calculated how much time I can give to art per week, considering my other duties, and calculated how long it will take me to make the desired amount of artworks for my show. She created simple solutions to a variety of different separate problems which in my mind jumbled up ,and she  helped identify my priorities in my jumbled up wishes and plans, so that i do not waste so much energy and time on less relevant elements.

Mostly I was surprised how very personal this session was, in the sense i really felt as if this Lady, who asked my to answer a few simple questions before our session, kind of understood my needs and her suggestions as to how I can progress are very useful, practical and immediate, without being complicated or involve any need to adopt or learn unnecessary new age philosophies or systems.

Do I think its worth the money? Yes.

I think this was a  very exciting and useful experience .

Recepie as How I paint , being mother as well as artist, during summer.

It all commences with the loading of the prambulator with the necessery stuff, and making it look not too different form a camel on a month long caravan journey, or a donkey. Not very flattering to a mother pushing it any how.

On go, the several cotton baby sheets, several beach towels, 3 sun hats, sweets snacks, real food, and fruit, water, sun cream, bottom cream and sun tan oil. ...

 Nappies and multiple weather, multiple quantity of clothes for the baby who poops and vomits frequently. 

 Clothes for the son and self, swimming gear, toys, paints, canvasses, money and a phone (which always dies somewhere on the way)

 I than emotionally manipulate and drag a brother of mine (luckey I have 3) into active uncle action, which constitutes being a Sharpa, more or less.

We than embark upon hunting down a beach which is not too windy -as the babies eye is poorly,
as well as contains an agreeable fellow, of roughly the same age and temperament, a play mate friend for my son,
 and where we must locate and elbow about for a spot which constitutes both sun (for drying the children after exiting sea) and shade, so baby skin does not burn,
as well as potentional muses, decent enough beach reclined people, for my to paint.

 ( By this time, by the time i tick all the boxes, i am nearly always about to loose my sharpa- brother, who looses patience and prefers lonelier pastures.

Having persuaded brother sharpa to stay, and son to get undressed, I equip the son with a blow up wheel, swimming trunks, sun cream, toys- and add him into the water with his firend.

 Subsequentley I get the baby naked, creamed up, swimming in her set of blow up equipment, happy wet and eventually and tired enough for her to resign to sleepyness, but by no means a wish to sleep alone and in the pram.

 At this point, I give the baby to uncle to fester in being uncle, and hop up and down, geting Floriana to sleep.

Than whilst orchestrating the feeding, drying dressing, overseeing.

 I paint, for my exhibition , right there on the beach.

Hrvatska tiranska hobotnica.

Došla je jutros u mene teta Žele I prepričava:

Našle su se suside jučer dan nakon izbora, za jedna drugoj izmirit tlak, u stare babe Marije. Kako to već ide godinama, kada kojoj padne tlak, ili se uzlupa srce, pođu one uza skale u babe Mare izmirit tlak, popit kafu, taj sam proces ih izliči, te im odma bude bolje.

Teta Žele,   nije svoja od noći izbora, pa joj je život, a Ana se čuti čudno, srce joj se uzlupalo, bit če od silne radosti nad Oparinom  poštenom  pobjedom.

Sretnu se te dvi stare prije, I pogledaju se priko stola sa merlom, ka dva kauboja u dvoboju. U tišini naboj ka u oblaku od nevere. Ana se uzklepetala, pita sto pitanja, okolo i naokolo izbjegava upravo glavnu temu dana, zbog koje je I došla .   A Željana ,svega bi rekla, ali se kontrolira. Navuče ono čudo od makinje za tlak Ani na ruke, I stade pumpat.

“5000 Glasova, da, pet tisuća glasova, nevažećih! Prevara, viruj ti meni” Pumpa Željana dok drugoj ruka nije poplavila.

“Ajme ča mi je sad! Boli! Prestani pumpat puknit će mi ruka. Vikne Ana. Nisan ti ja Kriva.”

“Kriva si, kriva! Ti i tvoji! Znaš ti najbolje kako se to radi. Varala si i ti na izborima za HDZ! Aj priznaj ovde, za ovin istin stolon, di si mi sama to pričala, “

Optruži teta Žele, oči ogromne , upirujući prstom u susidu Anu.

“Jesan Bogami, ja najbolje znan kako se to radi” ponosno odgovori Ana, teta iz vrtića, stara HDZ -ovka.

Ana gurne čikaru, Željana napuni, Ana zapali cigaretu, zavali se u stolicu, I izdahne oblak dima rastežući trenutak napetosti, zna da se čeka njena priča.

“Ja san više puta radila na izborima. Priprema poćme prije izbora svi to znaju. Prvo treba kucat na vrata svin ovin susisdima, starčadi, I mladima, svima u ciloj zgradi koji znaš da neče ič na izbore. Izmisliš neki razlog za vidit njihovu osobnu, uzmeš njihov broj osobne. A onda tokom izbora, lipo popuniš sve listiće u njiovo ime, s njiovim podacima, I svi lipo glasaju za HDZ.” Nasmije se prepredeno stara veteranka, ne smeta joj šta ima uši i baba Marija.

“Pizda van materina! “ Reče Željana, “Spizdili ste nan Keruma. “

“To se tako radi za pobjedu. Uvik se I radilo , na svin izborima od kad ima Hrvatske, a šta bi ti? Na red je došlo da HDZ pobjedi i gotovo.”

“ Je, a sad svi ovi naši mladi moraju čekat još četiri godine da se zaposle. Četiri godine još mi čer mora na čistit kuće, a ja plakat I brisat prašinu sa njene diplome ekonomskog fakulteta.! Kerum bi zaposlija svih, I tvoje I moje , I njegove, I hadezove. A ti tvoji nesposobni, samo če zaposlit opet hdezeovce, toršit pare, i neče ovaj vaš, ništa napravit za grad, ništa šta je god reka, Viruj ti meni.”

“ Nije moj problem. Ja san svoje odradila, još malo pa penzija” Kaže Ana. “  Ti si glupa šta se nisi učlanila, sama znaš, podbaci Žana , staroj priji.

 5000 Glasova poništenih u nedjelju donjelo je Kerumu gubitak, a Opari temeljito isplaniranu pobjedu.


Da je veteranka jedina ikad varala iz osobne strasti i velike ideologije HDZa nemoguče je. HDZ je ogromna organizacija. Ka mravi ima ih u svakoj rupi, I kuki, di treba, a di I ne treba. Tokom nedjeljnih izbora u Splitu, događale su se takve smiješne pizdarije, " Priče za malu dicu," kako iz proziva, teta Žele.

Organizator Kerumovog nadzora, na kraju večeri izbora , pričao je kako su pred njim, kako su u jednom djelu grada izbrojali sve glasove, Totalni broj glasova bio je  u korisit Keruma, kada unutar dvije minute što mu je pažnja bila smetena nakon prvog prebrojavanja , pojavila se još dva glasa, koja su  prevagnula za opoziciju.

Promatrače koji su vršili nadzor tokom izbora, kako bi sve sve vršilo po propisu,  gađalo se penkalama u glavu, tjeralo ih je iz prostorije na svakojake načine, bacale su se penkale ispod stola da promatrači dignu I prestaju gledat samo na kratko. Smješne, jadne , I snalažljive idiotarije u sto nijansi bile su prijavljene od promatrača tokom cijelog dana izbora,  kao i propisno zabilježene. Vrh malverzacija su bile krivotvoreni glasovi, jer broj ljudi koji je došao glasati iznenadio kada su otkrili da je netko već glasao u njihovo ime.

  Demokratska izborna farsa, počela je u oči izbora, istakli su se kao naj komičniji, plaćeni glasovi, jer pred same izbore, neki tipovi su hodali po Splitu I plaćali su u kešu  100 kuna ljudima, da glasaju za Oparu.  Te dogodilo se I protuzakonito kršenje izborne šutnje u kojoj se Oparko slikavao sa Generalom gotovinom, I održao čak i skup građanima, koje naši naj čitaniji, mediji, sasvim svjesno nisu popratili .  

Zar Demokracija ne bi morala poštovati neka pravila? Hrvatska Demokratska zajednica? Više Hrvatska tiranska hobotnica. Kako se nakon takvog ponašanja ista stranka može  proglasiti pobjednikom u Splitu.? I gdje još? Bilo je vrlo slično I na Hvaru, gdje je samostalni kandidat vodio, dok nakon prebrojavanja ,Hdz nije ustvrdio da treba dodati još par listića da se sruši pobjeda opozicije , I ponove izbori u kojima če temeljitije varati.

Blago Vam je HDZe ovci kao se lipo znate bratski složiti kada treba ,varati, jedan za sve svi za jednog, da vas je tako složno vidjeti kada se smijestite vašim hoštaplarenjem u pobjedu, I vodstvo, kako nešto zaista korisno radite u gradovima I županijama, bilo bi  nam ostalima drago. No pokazali ste da uz dobro organiziranu prevaru na izborima, pravu timsku, vrhunsku, jedino što znate dobro raditi je namještati poslove vlastitim ljudima, a drugim sposobnima- pravo na decentno zaposlenje uskraćivati.

The doctor,witch doctor, so which doctor

At this point in our lovley western civilisations, having gotten used to doctors, we have come to realise that medicins are often full of rubbish ingredients which are bad for our health. We have come to accept that doctors are not the only people that can heal us, alternative medicine of all sorts is getting more and more popular and is producing results. But why do we keep on going to the doctors when in fact we can heal our self? Or can we?

Not so long ago our housekeepers daughter caught the flu. The house keeper is near sixty years old and her daughter older than I, they had obviously been trough the routine of sickness a great many times in these more than 30 years, but the mother was nervous as can be and was on the phone half the day dictating to the daughter what she should do to get better. What fascinated me where her methods and recepies.

 The mother insisted on daughter going to get a blood test, each day of the flu.

Now the absurd thing is, taking out blood, is a very uncomfortable procedure. The I wish I was in bed, drowsey  sick person has to get them self to some clinic, and than wait in the queue, before some nurse painfully jabs them and takes out samples of blood.  The very taking out of the blood does absolutely nothing to heal a person. All it does is count blood leukocites , electorcites,  and confirm if a flue virus is present.

None the less obviously it was a system that worked for this family. It made them feel as if they are doing something to heal the flu.  I realised that this entire process for them was a healing method. Going to the doctor, getting jabed was enough for them to get better.

The second method, my house keeper applies when feeling a bit dysfunctional,  is the testing of the blood preassure. When she gets, nervous, hot headed, tired, restless, or any body part hurts,  she walks a staircase up above her own flat and goes into her neighbours apartmanet, than checks her blood preassure.
Its enough for her to go trough the process for her to imideatley release pent up stress and feel like she has done something which has made it all go away.
I have offered her to use the blood preassure apparatus we have at home, but she refuses- because if she where to check her preassure in my house, it would compromise her ritual, her repetitive recognisable process on the way to feel better.

Having noticed that these methods, of going somewhere, doing something, however truly pointless it may have seemed to me, on the outside, does in fact work for these women , I discovered that I am no better.

Since giving birth, I have a on going reaction to it, and I went to get checked up. The first doctor, diagnosed me, and perscribed a medicine not compatible with breastfeeding. Having gone for second opinion to a specialist, I discovered that the first doctor was wrong. However the reaction kept on being a problem. I had a blood test to check my iron supplies and so on, and the specialist prescribed a medicine. On the very day I got the packet of medicaments in my hands- my problem after two and half months stopped. Completly. This is before I opened the box. The box of pill is still untouched on the kitchen shelf.

What healed me in this instance was not the drugs- for I had not taken anything at all, by engaging in the process of going to the doctors, and having the will to fix me up, I convinced my self it was getting better and it did . Had I not gone im sure it would have continued, just as it had for this long- because I did not thing to end it.

Going to the doctors,  was the way my mother dealt with all my health queries when I was a child, so it seems to work as a method for me.  I am very visual , and need ti to be real,  I can not replace a real trip with a meditation version of it.
Despite the fact that I belive people can heal them self ,  trough self will, meditation, herbs, crystals,- which I collect, make tinctures  and teas, but I find that for some reason, it does not convince me on a deeper lever, enough for it to work.

What will heal a person, depends a great part on their  nurture. The shaman, the wise woman, the witch doctor- all where/are a methods of activating the patients imagination into believing that they will get better. The doctor has the same roll in a contemporary society. Pity its a painfull method with the jabs and crappy medicines, but still its better than being hit over the head with a chickhen and being buried in the earth as they do in some voodoo medicine.

As we are researching alternative methods which appeal to us more, so we shall perhaps trough time, be able to re programe our self to heal trough alternative methods, or pass on new methods to our children which we will be more satisfied with than with western medicine.  But for now, to me the alternative works ony to compliment my trips to the doctor, which magicaly makes me better always!

What is the price of a vote? (corruption, democracy, local Split elections)

How much does a vote cost?

How much power does a single water droplet own?

 

 

Dobriša Cesarić the Croatian poet illustrated the answer,  in his well known piece, The Water fall: (roughly translated by yours truly)

 

So flows, flows the water fall,

what significance has my little droplet to it all?

 

Look, a rainbow in the water is created

It sparkles and vibrates in thousands of coloures

For that colour dream to shine in the waterfall

My little droplet is essential to weave it together

Yesterday during the festival day celebrating Split's park forest Marjan , the Croatian conservative party HDZ and Andro Krstulović Opara  their candidate for the mayor of Split, where actually shopping for votes from citizens!

 

Some Conservative men, like shady dealers, where pulling out cash from their jackets,  and offering passers by 100 kuna bills in return for their promise to vote for Opara!

 

Hundred kuna(10 british pounds)! I got a hundred quid! Free hundred quid, maybe some did think , why not, Id vote for that money, not giving it more thought. But what will that vote , cost the individual who had sold it , in the future?

 

If  Opara gets elected, how will he spend the tax money, taken out of the earnings of that man who sold his vote, every month? What kind of man even attempts to buy your vote?

 

 What is the price of my vote? To have a right to vote, my ancestors had to fight so that I am born free, and not a slave or peasent to feudal lands. They fought so that I may be raised in a democracy and can choose a leader instead of having to accept a leader by his birth right. My parents generation raised in a one party communist land, went trough war, and made certain that no one will force  me to vote for just one, power, that  of the dictator. Women of this century have succeded in having their voice and vote validated, and for it to have effect on politics. 

 

 

One by one vote, creates a group, creates a movement, creates inertia, creates a majority.

 

You cannot buy my vote for a 100 kuna  Opara. My vote costs a lot more, it is worth many lives. It is worth my right to freedom. My vote and voice can be gained like most good things, only for free.

Koliko košta jedan glas?

Koliko košta jedan glas?

Koliko moći ima jedna mala kap?

To je Dobriša Cesarić ilustrirao kroz njegovu poznatu pjesmu Slap ovako:

 

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?

 

Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

 

Taj san u slapu da bi mogo sjati,

I moja kaplja pomaže ga tkati.

 

Jučer na dan Marjana HDZ I gospodin Opera kupovali su glasove naroda.  Neki ljudi, poput švercera, vadili su stotke iz sakoa -I za 100 kuna nudili su građanima da glasaju za Anrdu Krstulović Oparu. !

 

Sto kuna! Dobija san sto kuna! Besplatnih sto kuna, možda je mislio netko, neš ti , glasat ču ja.. Možda netko i misli, ne ulazeći u to dublje. Međutim što će toga individualca koji prodaje svoj glas za sto kuna, koštati u budučnosti taj glas?

 

 Ukoliko pobjedi Opara, na što  će zatim porez što svaki mjesec se skida sa plače tog čovjeka koji je prodao glas, trošiti? Kakav može bit  čovjek koji ide kupiti tvoj glas?

 

Koliko košta taj moj glas? Da bih imala pravo na glas, moji predci su se borili da se rodim slobodna a ne rob, I ne  radnik u feudalnom sistemu. Moji predci su se izborili da ja odrastem  u demokraciji i mogu birati vođu, umjesto da moram prihvatit vođu po pravu njegova rođenja. Generacija mojih roditelja I  su se izborili da imam mogučnost birati za koga ču glasati ,  da postoji više nego li jedna partija, da me nitko neće ucjeniti, da biram samo jednu, moć diktatora. Žene ovog stoljeća su se izborile da imamo glas, da je taj glas uvažen, da utjeće na stanje naše stvarnosti.

 

Jedan po jedan glas, stvara grupu, stvara pokret, stvara inerciju, stvara većinu.

 

Ne nemožeš kupiti moj glas za 100 kuna  Opara, Moj glas košta mnogo više. Košta mnoge živote . Košta moje pravo na slobodu .

 Moj glas može se dobiti kao sve moćne stvari, samo besplatno.

 

The visit to the gynecologist

If you are feeling a wee bit squeamish, or prude, please do not read the rest of this article, for at the gynecologists we know what must be dealt with, and I take it upon my self to deal with this very unpleasant matter in writing, to get it off the chest- off all women.

Trips to the gynecologist can not by their very nature be pleasant, for they force us to act against our very nature. We are induced to put our pants down and show our most secret parts

A to a complete stranger

B to someone we are not attracted to,

The only other people permitted, to enter our sacred shrine or yoni as they call her in tantra, are people we are

A very intimate with,

or

B extremely attracted to,

so you see the gynecologist check up, is a very odd, and alien experience, acted out voluntarily by both parties, the patient and doctor, in the name of medicine and health, yet always just so awkward.

The distress of having to go to a gynecologist appointment, begins already at home, in the shower. You sit there, water pouring down your face, in a conundrum as to what kind of hair do, should you prepare for the gynecologist. Should you leave it all untouched, and natural, like mother earth, and lift up your head a proud feminist? Ought you bare the skin, so its easier for the unattractive stranger doctor – to easily dig in? Or should you create some sort of tidy lawn, a muff version of a suit, just enough covered up, just enough cleavage, ?

What ever you decide, you will feel like an idiot .You feel the idiot for even thinking about this pre exam detail, but you go though the process, repeatedly, before each appointment.

Once at the gynecologist, how should one  behave, knowing that person tapping on the computer will be poking at you with some phallic apparatus, in a few moments? My favourite coping mechanism is to enthusiastically ramble on about all sort of things which distract us from the soon inevitable.

Having climbed upon the table, and placed your legs into those holders which open you up in a way you do not feel artistically nude, but very very naked, where do you look, to avoid dealing with how exposed you really are.?

Looking into the eyes of the gynecologist, continuing some conversation, is impossible. I have tried it. At some point one of you will loose the nerve game, and the eyes will give away that this is an embarrassing situation, they will blush, look away.. So its best to be looking else where, but continuing to ramble on, using conversation to override the weirdness. Or stare at a picture.

Its also difficult to decide weather to allow yourself to produce the natural grimaces displaying your discomfort in such an instance, or keep grimaces at bay, as to not offend the doctor, trying to fake a look, like its all cool, I do this every day, botox kind of look...

Than the preference of the gynecologist sex arises. Who do you feel more comfortable with, another woman or a man looking at you? Yeah , theoretically we are not supposed to notice what sex they are, and percieve them just as a doctor, after all they all wear white uniforms and so loose their identity, a bit, but not enough, as we all do have preffrences.

 

I think I preffer female gynechologists as there is less stress about it all, and I have to do less talking to fake my cool.  After the female old male doctors all somehow blend into one another, so they pass as the next best thing.  It is the being checked over by a young, attractive doctor - that just feels,  wrong.

 

 

 

 A young attractive gynecologist happened to me recently at the hospital, and I can say it was the most embarrassing of all check ups, in my check up history. To be faced with someone who in a parallel non married universe one might walk into in a club or in the street and see fit for a date,  makes you feel triple naked, and the  lack of age gap, made the doctor blush bright red in agreement,  aware of what he is actually doing, despite the fact its his routine. 

What is worse than that, is bumping into the same gynecologist in the street. As you say hello,  clearly remembering who had fisted you in the name of medicine reecentey, they reply politley recaling you from somewhere vaguely, but by the time their brain reels back the hundreds of faces they had met and succeed in placing you , now outside their practice,  they became aware of  where their hands had been, an suddenly embaressed blush heavily.

 

 

The saying hello to your gynecologist in the street may be a bit of a faux pass, or just inappropriate and better avoided any day. But just to get them back a little bit for the huge quantum size embaressement, we have to accept on every visit to them, perhaps we can take advantage of being our own territory, under the blue skies instead of a clinical lamp, and on seeing them out of work, among mortal men, when we are fully dressed, we should always  smugly say hello, and stop long enough to give them time to connect your face- to the memories of your Yoni than walk away giggleing, at uncomfort of the gynaecologist.

 

 

Sunčica Kuzmanić (Perišin-Tomljanović)

http://suncionstage.blogspot.com/

http://themarinerandtheocean.blogspot.hr/

 

 

     

Pasja kola

Pasja govna su posvuda. Stvore se poput rose, svježa, svako jutro, po pločniku, I na travi, u dječjem parku i ulici.
 Otkuda tolika govna ? Upče me ne zanima.
Očito je da je ljudima lakše pričat s pasima negoli s jedni drugima ,jer su svi pokarani na pasja kola., zbog čega su počeli kupovat sve vrste pasa - koje liče na vlasnike, a I ponašaju se poput njih.
I to je ok ,da neki agresivni tikvan ima velikog buldoga s kojim se doma grize jer se drugima ne da, a dosadna fufica ima pekinezera na baterije da on nastavi kokodakat razgovor kada ona stane, ili onaj loši dečko, čelavi mišićavi tip koji ima paplilončica s kikicom na glavi..  Ne brinite nemam predrasude protiv pasa , imala sam i ja jednog koji je ličija na mene do nedavno. Čudi me samo ta golema količina pasjih barbonjaka svugdi.
U Spinutu čistači metu okolo govana, iako im to stvara dodatno posla, troši suviše vremena, jer dok pometu jedu ulicu kružeći oko svakog govna polako i pažljivo, prođe radni dan, bez da ikad stignu do rampe za dječje bicikle i kolica pune škovaca od prošle Ultra manifestacije.

Počelo je bit normalno da su ulice zasute govnima, do te razine da ljudi ih više ne primjećuju. Pa to je gore nego li je bilo u crnom srednjem vijeku. A  s dolaskom proljeća, kada je sunce povisilo termostat, to se sve lagano peče na mikro valovima, polako, I uporno, cjelodnevno i Spinut smrdi ka...jedno veliko pasje govno.

Dide mi je priča da kad je on bija mali, bila je jedna siromašna familija u kaštelima , koja bi poslala  dicu svako jutro pred doručak da kupe gnjoj. Kad bi skupili košaru tovarovih izmeta dobili bi za doručak bilu kavu, ako nisu skupili .ništa od kave.
Trebalo bi to I ovde upotrijebit. Svaki čovik u kvartu koji dođe na jutarnju kavu sa pasom, a to je svaki drugi, teba donit košaru dokaza da je očistija šta mu je pas predhodno skrivija, I tek kad skupi košaru punu može si kupit zasluženu kavu. U jednom mahu očistile bi se ulice, I vlasnici bi počeli čistit za svojim pasom.
Bez zajebancije, 10 dnevno- čišćenje pasjih govana bi trebala postat kazna za puštanje pasa da obavlja, bez da vlasnik skupi..
Ili nek frajeri stavljaju beštijama pelene. Moja dica ne kakaju po ulicama, zašo bi pasi, nek kupuju pamperisce. Pamperisce su skupe i dici, pasi ne zaslužuju bogovski tretman da seru gdje hoču jer su vlasnicima skupe pampersice, a ako jesu, uvik postoje druge marke pelena, -kao na primjer teta violeta.

Sad je dosta bilo o govnima.  Stvarno ja bi uvela kaznu za čišćenje kvarta. A danas svi imamo pametne telefone, ljudi mogu prijavljivat pase koje obavljaju- s dokazom, putem jedne prouke. Kao da bi to ugrozilo naše među-ljudske osdnose, - kao što rekoh, već su svi ionako posvađani na pasja kola. Bilo bi lipo da su nam barem ulice čiste ,da možemo lipo šetat ulicom , svak u svom svijetu, bez da zagazimo u ....

Očeš mi nač posal?

OČEŠ MI NAČ POSAL? plesnula me priko kafića,  žena kojoj neznam ime, ali znam ju iz viđenja is svog kvarta.

Oči su mi vjerojatno ispale iz glave ko onoj igrački kad ju stisneš pa oči prikipe.
Novo kupljena maskara uokviravala je smrznuti trenutak u kojem te moje oči, su stale van glave, dok iza njih, u lubanji mozak mi je brzinski vozija pedale. Mozak se pokušavao snaćI na toj litici gdje šok ga je mogao prebacit u

a ) smjeh, jer mislila sam da me zajebaje
b) lažna obećanja, jer nako instinktivno želiš pomoć riješit situaciju,
c) prebrzo  I kobno reagiranje ikakve vrste.

I tako oči na vazduhu, ko ovci kad vidi vuka, stala sam s čikarom u zraku, bezpokretna.


Ta žena , optimist, brz iskorištavač situacija, gledala me izbočena iz svoje ricaste kose, njene oči mimikirajući moje i čekala odgovor.

Srićom sin mi je razbio trenutak, brzim i ponavljajućim žicanjem, MAMA AJMO KUPIT KINDER JAJE kao s rijećima nekog rituala, prizvao me je k stvarnosti.

Da stavimo stvari u kontekst, žena preda mnom znala je da sam slikarica, njena kćer pohađala je moje radionice koje bi ova koristila kako bi joj mjesto uru vrimena radionice, ja dadiljala  dijete par sati u knjižnici. No iz nekog bezobrazluka voljela me je lagano gurkati srednjim prstom , jer svaki tjedan molila je da prominim dan tokom kojeg će bit radionica, uvijek pričajući s visoka, a s obzirom da ja sam spremna svakom entuzijastičnom djetetu izić u susret, minjala sam oko male dane, dok nisam razjebala ćitavu grupu i radionicu.

Upravo smo u  kafiću spominjali skorašnje izbore gradolnačelnika, na što sam argumentirala zašto se u mom mišljenu  treba glasat za Keruma, i priznala da ču ja biti na njegovoj listi.

Ćim je to čula, ricasta je trenutno frknula cigaretu, pikirala me pogledom ki s laserom snajpera,  i ispalila OČEŠ LI ME ZAPOSLIT?

Svi beskorisni realni savjeti o tom gdje bi zaista žena mogla nać posao, u super turističkom gradu, odložila sam, i kurioža, pitam. :
 A što ti znaš radit?
 Čim se baviš ? Ispravila sam se sam da budem pristojnija.
Što si studirala?

Osim što žena gura kolica, vuče pasa  I pije kavu, tj, stalno je izložena na kavi, o njoj ništa ne znam.

A JA TI MOGU RADIT SVE odgovorila je.
kad sam to čula , već sam znala koja je ura, i bilo mije itekako drago što Duje ubrzava s MAMA AJMO KUPIT KINDER JAJE na dvadeset ponavljanja u minuti.

MOGU  TI JA SVE - objektivno se prevede  u ne znam radit ništa, a subjektivno znači, osoba ne želi radit ama baš ništa.

Počela je ricasta nabrajati nasumice, mogu, Defektologiju, zamjene, kroatistiku, hrvatiku, hrvatski..

Da razjasnimo među nama stvar,  pitam ja, Ti si učiteljica?

DA ,  AL TO NE ŽELIM RADIT, ispucala je s gnjušenjem kroz dim cigarete. Tim rijećima srušila je jedini okvir koji bi ju mogao strpat u nešto korisno.

AL RADILA BI JA SVE  ponovi  ta.
Valjda fantazirajući ko velik broj splićana neko divno uhljeb radno mjesto u banovini, koje obvezno stjeću kroz poznanstvo a ne sposobnost, gdje bi dolazili pit kavu cijele dane dok sjede na oblaku duhana do penzije.
 Smatrala sam beskorisnim uopće pokušati objasniti kako ja nemam ama baš nikave moći  da joj ostvarim san, niti ona ima kredencijala koji bi me inspirirale da ja njoj, koja provodeći sve dane trošeći u kafiću vidljivo nije gladna, tražim posao.

Zatim odjednom baci drugu bombu, bez srama što je pre očita, odjednom izjavi
JA I TI, ZAJEDNO BI MOGLE..
OSTVARIT OVU MOJU IDEJU, ima jedan gradski prostor koji  želim....

Odgovorila sam joj iskreno i ujedno na politički korektnije što sam mogla,
 Lijepo napiši bokun emaila Kerumu ili ga nazovi, sa svojom idejom i prijedgogom  on voli da mu se građani direktno obrate.

Međutim toj sorti čovjeka kojoj paše ne radit ništa, nema pomoći, ma ni žicanje ih ne potakne da se pokrenu, žicanje je zapravo početak i kraj njihov volje za poslom. Pronašla sam ja takvima posao bezbroj puta, gdje kad im sve napraviš, gospodi nikad nije posao dovoljno dobar niti je ikad dovoljno para za platit njihova guzičanstva.

MAMAAAA AJMO KUUUPIIT KINDER JAJEEEE uhvatio me je za ruku Duje, i odvukao dalje, i spasio od te čudne situacije.

GRADOLNAČELNIKIJADA

GRADOLNAČELNIKIJADA

Baloni u bojama djele se na ulicama našega grada. Da li je to konačno stigao uskršnji zec, pa časti djecu,? Ne za uskršnjeg zeca nema dovoljno pinez u gradskom proračunu, balone i penkale dijele političke stranke gradolnačelnika wanna be. A djeca sretna trćkaraju gradom nesvjesna raznose napuhanu propagandu.

Tko su ti ljudi što zele bit gradolnačelnici grada Splita? Prošetajte Marmontovom ulicom pa ćete ih upoznati. Marmontova je postala trkača staza, svaka stranka je zauzela kutak, iz kojeg je započela utrka, takmiče se tko če skupit što više potpisa.

U sredini ulice nalaze se novi plahi kandidati koje nismo još na obostranu sreću upoznali, a na suprotnim krajevima ulice, gradolnačelnici sa stažem zauzeli s svoje mjesto u utrci. Baldazar smješten kraj rampe od Zare, uzdaje se najviše u dicu u kolicima, koji neznaju čitat slova a kamoli novine, da mu šire balune I njegovo ime.

Kerumovci su frajerski smješteni na rivi uz kafić, Žele bijući praktičan kao uvjek, dili dizajnerske Kerum upaljače, odraslima koji dođu na kavu, da ima neka korist čoviku i od popoagande.

Ima on I balune, ali nije prokužija da bi moga pridobit geriatrijsku populaciju da je dilija one lipe, trajne žute kerum kese, -Naša nona bi prodala svoj I nonotov glas samo da dobije dvi, umisto da vjecito pere I suši kese još preostale od slavnih dana butige.

Kako se niko nije sitija dilit plastične krunice sa imenom svoje stranke? To bi sigurno pridobilo glasove, međutim možda ih već dile, nisam se dovoljno približila štendu Hdza da bih vidila.

Tri gradolnačelnika su se prominila otkada sam u Splitu. Prvi je bio jedrilićar, simpa, elegantan pa ćak I zgodan, no on je prohuljao kroz grad poput vijetra, niti je nešto donio niti je nešto odnio, neprimjetan I bež, jednostavno je nestao.

Drugi gradolačelnik bio je neslavni, naj slavniji od svih, čovik za kojeg nema adekvatnog pseudonima , Kerum. On je u grad nalaetio kad je za sunca padala kiša, donio je sa sobom, urnebes, ali I promjene, pusti svit je zaposlio, nadogradio je fantastičnu obalu koja če trajajt stoljećima.

A treći gradolnačelnik je debeljuco, onaj koji je trenutno u kutu, s išibanim prljavim šapicama I masnim brkom, nakon što je triput namještao natječaj za turističku palaču, dogradio vlastite zalihe sala, I sklepao prevarantski proračun.

Sada smo opet pred izbore, biramo svoje mjesne kraljeve, na četiri godine. Ljudi nisu sigurni za koga bi glasali, ali zapravo dali ljudi uopče znaju kakav bi jedan gradolnačelnik trebao biti I kakvoga žele?

Rijeć gradolnačelnik, u mom umu evocira sliku zajapurenog čovjeka, crvena lica s velikim nosom I prezirnom grimasom superiornosti na licu, kako juri u kočiji, kroz grad, dobreno alkoholiziran, I prejeden, s bilom perikom na glavi , prskajući blatom siromahe na ulicama, dok urla, mičite se s puta gamadi. Nisam sigurna odakle se ta slika zapečatila u moj um, dali iz nekoj filma u djetinstvu ili sam ga posudila iz kojih od Dickingsovih ili Krležinih romana, međutim kad neko kaže rić gradolnačelnik, ovaj stari gad projaše kroz mog mozak toliko živ da se razleti prašina.

Povremeno oživi on I u javi. Da je Baldazaru perika I kočija, eto mog fantazma kako juri u banovinu nakon marende.

No dali želimo takvog zaostalog gotičkog lika ili čemo birati tipa prikladnog našim vremenima I stvarnosti?

Najpopularniji političari među svitom koji sebe smatra interlektualcima su oni blidunjavi tipovi, koji ne smetaju, niti smrde niti  mirišu, nemaju ni jedno ne primjereno mišljenje u javnosti, a slažu se sa svima u privatnosti. Ti likovi elegantno govore, dobro kritiziraju stanje stvari, no jako malo stvaraju ili pridonose kada u mogućnosti da ostvare promjene. Takvi ljudi nisu u politici da bi pomogli ikome osim sebe, a lagano klize kroz politiku perući tragove i prevare sa vlastitom sluzi dok jednog dana kad dođe do moći, se oćituje gmaz, u ljudskoj koži.

To je zapravo evropsko, zapadnjački trend političara.

A zatim u ovoj državi postoji i trend ljudina-macana, koji se bace u politiku jer pak imaju sto ideja što bi sve mogli raditi za grad, za sebe i svih oko sebe. Ne pričaju naj elokventinje , ali šire se na sve strane s projektima negdje uspješno a negdje ne. Ti robinhudivski zaposle sve rođake, prijatelje, njihovu dicu i poznanike, I sve koji se ohrabre da im se obrate. Na njih bacaju kamenje ljudi koji nisu znali uspostaviti komunikaciju da sebi pronađu posao.

Pa koga čemo birat ove godine? Od taddva predominantna tipa u hrvatskoj politici koji vam je draži?

Često iz običaja ljudi biraju po velikim strankama kojim su odani. Problem s tim sistemom je sto kad nema karizmatičnih vođa, stranke čupaju kandidate nesumice iz svoje mnogobrojne kolekcije uhljeba, ko loto kuglice iz bubnja veš maŠine, te kakav će taj vođa bit je čista lutrija. Primjer kako to ispadne je trenutni zbačeni gradolnačelnik od kojeg se srame članovi njegove vlastite stranke I tiho po kavama savjetuju ljude da glasaju za protivnika jerboa če nam svima bit bolje.

Ne glasanje je opet samo glupi kukavičluk, naj lakše je ne glasat, I žugat na sve rezultate. Izbor je što je, s obzirom da nema mnogo ljudi ni snage, ni volje, ulaziti u tu bitku, pokoru, I ulogu gradolnačelnika , svaka čast njima koji imaju, živaca pa biramo od njih.

Opcija koja ostaje je birati čovjeka a ne stranku, birati onog tko ima najviše karizme I koji če svoju stranku vuć za sobom. Netko tko ima osobnost, smisao za humor, energiju, I muda za radit i ostvarit koju ideju do kraja. 

Mislim da u Splitu jedino ima smisla glasat za Keruma. Čovik koji je izravan, duhovit, bio proaktivan s mnogočemum,  u ovom gradu i koji je tokom svojeg načelništva bio dostupan na rivi svakodnevno, svakom građaninu da mu se obrati. U  tome načinu vidim jedan predah od gušenja s birokracijom, I pisanja beskrajnih pisama u prazno na što je spalo pravo građana evrope.
Što se tiče kulturne scene koja mu nije forte - bilo bi bolje da  kulturnjaci su uz njega i pomognu kao savjetnici a tako bi pomogli I sami sebi mjesto  da glume snobove i gladuju..

 S ostalim kandidatima ispast će kao i uvijek, da nema kruva, nikome.

S ovim rijećima došla sam do kraja mudrovanja.

.  NEK GRADOLNAČELNIKIJADA POČME!

Floriana and Sunci coffee

Floriana and Sunci- The life of a tribal baby in the city

 

Why is that child on the ceeling? I thought that i can have one coffee a day../ Breast feeding botheration

Naj tužniji grad Knin

Kilometri pejzaža, nalazimo se  u dugometražnom kaubojskom filmu, bijele planine, plavo nebo reflektirano u jezeru, oko nas priroda kristali leda kapaju na suncu sa grana iz diznijeve bajke. Vozimo se mi I upijamo scenarij. Ko bi reka da je to Dalmacija. Vozimo se k slavnom gradu povijesnom Kninu.

I onda stignemo u grad.

Rupe od vaterenog oružja u fasadama. Izlozi dučana oronuli su i stari. Zgrade neočuvane. Boje koje vladaju su mulja, blata, sivila i močvare. Raspadnute tvornice izdahnule industrije ljujalju se na vjetru, kroz njih huka vjetar, nemaju stakla. Snjeg tu je siv, rastopljen blatan. Sve je strašno oronulo, tužno, iznenađujuće tužno i siromašno. Došli smo u grad Knin.

Odlučimo se tu nešto pojest. Unutrašnjost je, meso če bit dobro, kako to već ide u mojem kliše romantičnom pojmu u glavi, tamo ljudi dobro jedu. Prijatelj je preporučio restoran. Jedini za koji se uvijek spominje u Kninu. Tri Lovca. Tražimo ga . Nađemo ga. Maštam ja već o nekom gulašu od divljači. Tri lovca se prostire skoro na sto metara. S jedne strane vatra u staklu,vatra je velika, po vatri kapa mast iz prasca na ražnju, zlatno obojanog, lipo izgleda uđemo unutra.

U velikoj prostroji šank. Kraj šanka dva frižidera za piće prazna. Pitamo gdje ćemo jest, jer hodnici su dugi vode i ljevo i desno no sve je nekako prazno. Uputi nas konobarica pored špakera na drva.
Dvije sale za goste prazne osim dva stola. Smeđi stari tepison pod nogama, drvom obloženi zidovi kako se to I radilo u 80tim godinama, stoljnaci prljavi, šporki.

Nađemo naj čistiji. I odmah na priđe konobarica. "Šta če te"
Što ima?
Janjetine i svinjetine.
Ha.
Janjetina je bila gotova u 11 sati jutros, I serviramo ju onakvu kakva je, sad malo hladna, ipak su tri sata.
A svinjetina?
Isto. Gotova u 11 jutros.
A ima i janjetine od sinoć.
Slika mi u glavi- mast I mast na masti.
Jeli možete podgirjati meso?
Ne.
Pogledamo se ja I muž. Aj dobro. Tu nam je preporučeno, tu smo jest če mo.
Naručimo malo jednog i drugog mesa.
Šta čete s mesom, pita konobarica.
Ja sad maštam neke lipe pečene krumpire.. Ima li kumpira pitam.
Ne.
Šta ima?
Kruv.
Kupus.
Kapula.
Donese ona košaru kruha izrezanog debelog ko šake. Donese izribanog nezačinjenog tvrdog kupusa. Cijelu kapulu izrezanu u krugove I priloži mlakog, mesa.
Na stolu stoji bočica bilog ulja, onog octa bilog, alokholnog bez boje i okusa, sol I papar.


Ja koja inače više se najedem od povrča i priloga, I kojoj je meso sporedno, snalazim se. Zalijem taj kupus antifirz-kvasinom, uzmem jednu gromadu kruva. Nabodem dio pečene kože i mesa i stadem ga naravno razdvajajt od slojeva masti, jebiga nevolim mašćobu, bila bi sretnija da volim, osječala bi se pristojnije u ovom okruženju. Al stvari stoje kako stoje.

Sinu izrežem janjetinu na komadiće. Sin neče da jede. Janjetina je hladna i masna. Jebiga.
A nema ništa drugo. Prasca na ražnju je Duje vidio vani i rekao " Ajme Ajme. Zločesti ljudi, jadan prasac, jel ga to boli mama. Neču ja jest prasca, nikako."

Mužu je u redu. Zapravo on je u  elementu jer voli meso i sva sporedna travurina mu je nepotrebna. On se može najest od mesa. Meni krumpir je kraljica pečenja. Međutim prasac okusi dobro. Makar mlak, ukusan je, istina je. U čoviku očito čuči ukus za mesom na pravoj vatri od drva kao što je jeo od pamtivijeka i prije ovog stolječa od kad ima kućnu peć.

Restoran metafora je za Grad. Kako izgleda restoran, tako I grad. Zaostalo raspadnuto, Otužno, tužan na način da ti je beskrajno žao tih građana, I pitaš se kako žive, od čega žive, zašto tu nastavljaju živit?

Vanjština restorana dalje od pečenja vidljiva je tek kad iziđemo, nekoč je to bilo veliko mjesto, dolazilo je mnogo ljudi restoran je dug stotinjak metara, s druge strane od pečenja nekadašnja bašta, sad u njoj kompletno raspadnuta drvena stračara. Svjetleći Tri lovca znakovi od bašte do ražnja svakih 5 metara kako se sužavao restoran. Jad i tuga. Ispred restorana golema crkva, nova, od kamena, skupa, s golemiim željeznim zatvornim vratima. Na brijegu golema tvrđava, poznata, kninska, povijesna, poput crkve bez prozora, bijela, I zatvornena.

Želila sama unatoč vlastitoj reakciji šoka,  da me taj gradi iznenadi nečim ljepim privlačnom, nekom toplinom, nešto iz povjesti.. Nečim da mi ne bude žao, da mi bude drago zbog grada samog ne zbog mene. Jedino što nalazim je da to meso, hladno i masno, unatoč tom sloju masti, zakašnjelosti, okruženju raspadajućeg restorana, ipak je bilo kvalitetno, ukusno, I vjerojatno baš dobro kad se tek ispeklo.

 I zašto ovo uopče pišem ? Da izbacim iz sebe taj osječaj razocačarnja i tuge za taj grad uništen ratom i politikom, loše vođenom industrijom, I s nadom da postane s vremonm nešto živo, ili pak da mi netko dokaže suprotno.

Zločeste Babetine

U Dalmaciji se razvila autohtona sorta žene-zvijeri kakvu se ne može nikako drukčije osloviti nego Zločesta Babetina. Takva vrsta osobe, poput vina sazrijeva sa godinama, te dok su mlade zapravo se I ne može prozrijeti koncentracija zloće koja će se s vremenom nakupiti I jednom prodrijeti kroz biće te žene na površinu, poput otrovne nakupine sluzi crne kuge, I eksplodirati, prskajući i šteteći svima koji se nađu u blizini tog stvorenja.

Znatiželjna osoba- kako to budu ljudi , koja namjerava istražiti dali te misteriozne zločeste babe postoje, kao što to rade radoznalci loveći vampire i duhove, muvajući se po grobljima I napuštenim stračarama, za susresti Zočeste babetine netreba ništa naročito poduzeti van uobičajnog koračanja po dalmatinskim mjestima po bijelom danu I na javi. Ne treba tražiti da bi ih prepoznali, one same stupe u komunikaciju, ne prizvane ničim naročitim.

Osobno smatram da upravo Dalmatinska mjesta intenzivno su naseljena ovim ukiseljenim bićima, jer po sjeveru , u Zagrebu nisam te babetine nikad srela, moguće je da su se u debelim šalovima muflirali zvukovi njihovih klevetvi, ili jednostavno ne postoje. A u Engeskoj gdje sam odrasla, zločeste babetine su pre susdržane da izbacuju svoj gnjev na vidjelo zbog automatičke nacionalne pristojnosti, pa mjesto gađanja ljudi zloćom koju osmisle- one tu zloću unutar sebe pretvaraju u bubrežni kamenac od kojih najviše pate same. 

Naprotiv u Dalamaciji, zločeste babetine, uglavnom Vas ulove, I to nespremne. Dok koračate ulicom zabavljeni vlastitim mislima odjednom naletite na neku “ Nepoznatu Gospoju” koja započne s Vama razgovor, ili bolje rečeno monolog. Trenutno Vi I ne shvaćate da ta žena do Vas je zrela, I zapaljena kao vrelo ulje, te samo okrznuvši se njenom blizinom – biti če te progutani kao tjesto za fritule u njenu zavrijelu žuć. A iz susreta biti čete izbačeni izledajući zaprepašteno I goteskno kao izgorjela fritula s onim čudnim krakovima I grožđicama poput očiju, rasautim posvuda.

Trebat će Vam vremena sa de saberete, shvatite što Vas je pogodilo, te dok klepećete ramenima sastavljajući neku vrebalnu osvetu, Zočesta babetina več Vas je odavno napustila, niti čuje Vaš odgovor na njenu zloću, nit mari, ona je je već usmjerena na sljedeći susret s kojim če neznacima zagorčiti život , makar na trenutak.

Prošla je pored mene patuljasta baba, te u trenutku mimoilaska s nekim umišljenim pravom da me gleda I osuđuje , poviče ” Majko božja koliki joj je to drob!” S obzirom da sam vidljivo trudna, I nepodonsim blizinu zloće, od koje osječam potrebu braniti I sebe I bebu. Šeprtljavo sam izvadila moj zarđali jezični mač  I odgovorila “ Majko božja koja babetina!" Nadajući se da Zločesta babetina što nestaje na horizontu može čuti, rekla sam sinu,- vidiš - "To  je bila zločesta vještica.".
 Međutim danas opet hodam ulicom, neka stara me od straga zaustavi s “Curo odvezane su Vam špigete- nemojte pasti.” Pogledam u cipele- špigete nisu odvezane I nastavim hodati. Babetina pita- “Jeste li to trudni-” da može utvrditi cilj , čini mi se jer kada sam potvrdila, I odšetala deset metera niz ulicu, počela je ubrzavati za mnom te derati se “ Neče mene zajebavat niko poput tebe bila trudnica ili ne”!!!.

Ma nisu ovo neke velike uvrede, nego samo ton osobe, trenutna zaskočenost neprovociranom agresijom, od nepoznate osobe, ostavi me zaprepaštenu, I željnu osvete. Dok je razbarušene crvene kose stara, brzala preko ulice pitam ja nju “ A šta sam Vam to napravila?” ali nisam uspjela razumjeti njen odgovor jer je izsčezla poput crne mačke, progutao ju je široki kontejner za smeće na uglu ulice. 

Od kud potjeću te zločeste babe? Koji im užitak pruža napadati neznance.? No to je slično pitanje, poput zašto uopče postoje zmije? Zločeste babetine očito  su dio flore I faune, zmije su - Dalamtinske metropole.