Ona je stigla iz dalekih dalekih svjetova, s druge strane svemira, nije joj se joj se mogla odrediti dob, ali bila je prekrasna.
On je prošao na skuteru, onako čisto iz navike doživotnog galeba,
pip pip
svirnuo je, a ona poskočila.
On je izlgedao stariji od nje mada mnogo mlađi, posjedio je, pun ožiljaka staroga mačka, tragova mongo bronijh bitki. Nedužan koliko se činio nekom novom, na tom pitomom skuteriću, ona nije znala da vrišio je patrolu svog teritorija, opasan mladić. Iza kojeg stoji nejasna karijera gangtera, boksača, zajebanta, kojeg nitko ne provocira, priznajmo, iz straha.
A ona je bila tiha, pristojna, nenametljiva , dugih crnih kosa, i umjetnica.
I onda s neba, odlična spojka je pala. Modra špilja. Kreativnost i je nelogična. A ideja je bila sasvim ozbiljna.
I tako jedan trajekt dalje, I mnogo mora između, sreli su se on I ona na otoku.
Sreli su se, I pozdravili na onaj internacionalni jezik, kojeg svi znaju, I koriste na vlastit ideosinkratski način, I nisu se uspjeli razumjet. On je pričao svoje, ona svoje i vrlo brzo shvatili su da se uopče ne razume. On je jedostavno prestao pričat. Ona jer je žena , provala je više puta, ulovit ga u neki razgovor, ali on je odlučio da najbolja je tišina. I tišina je bila.
Zvuk mora boja kakvih ona nikad prije nije vidila. Zvuk cvrčka. Zvuk ptica. Zvuk otoka između njih. Bez bezpotrebnog jezika. Bez bespotrebne struje i svijetla i svih svjetovnih ometača. Postojali su. Jednu odvojenu vječnost od ostalih. Na mjestu bez povijesti, vlastite, I njenih konotacija.
Vozio ju je po otoku. Odveo ju je na more I pustio samu da uživa. Kada ju je doveo kući. Na stolu čekala je ptica. Njegov dar. Ulovio ju je vlastitim rukama. Za njih, fazana. Ponosan je bio. A ona u čudu. Cura iz velikog bučnog grada. Upisala se u neku bajku.
Kakav nevjerojatan džentelman. Toliko pristojan, nenametljiv I drag. Mogao bi biti pravi Japanac opisala ga je ona, Japanka.
Čudo, pomislila sam , za slavinog anti-heroja maloga mista.
