Matilda i Kisela Baba, četvrti dio.

Nekoliko kilometara van mjesta zaista naiđu na veliku kamenu gromadu pored puta. " Stigli smo! uzbuđeno zapjeva Matilda. Trpajući vode, i darove za babu u naprtnjaću, vikne uzbuđeno " Idemo" Matilda i Boromir parkiraju auto i upute se kojzim puteljkom jedva vidljvim u dugačkoj travi i žbunju.

Put je vodio uzbrdo kroz šumerak, postajući sve strmiji i kamenitji. Nakon kilometar ili dva počeli su se penjati po golim brijegovima prekrivenim kratkom vejtrom išibanom travom, razbijenom niskim proljetnim cvjetićima što su se izlegeli is tla, i pupajućim žilavim grmljem. Brijegovi su postajali sve strmiji te okruženi panoramom dalekih briježuljaka različitih zelenih boja, tamnih zim zelenih borovinom prekrivenim brijegova kao i svijeto zlelenih nijanse tek propupalih listova. Sunce zajedo s njima putovalo je kroz oblake, povremeno osvjetlujući krasne panorame i boje a povremano napuštajući ih prikazujući tu divljinu kao zlokobnu i sivu.

Penjali su se uzbrdo više od dva sata kada Boromir promrmlji" Pa možda nismo na pravom putu, već dugo hodamo , umorili smo se, a samo dublje u divljinu zalazimo, ajmo se vratiti u auto pa ćemo doći ranije u jutro neki drugi vikend, mogla bi nas zapasti kiša i mrak ako produžimo. "

"Ali već smo tu. Znam da smo na pravom putu" Insistirala je Matilda " Pogledavši na sat kaže " Ako ne nađmo na kiselu babu do pet sati onda se okrećemo. Ajde još malo. Ako ništa drugo bar smo prošli kroz ovu prekrasnu prirodu kakvu nismo ni znali da postoji u Hrvatskoj."

I tako nastaviše prijeđevši te gole brežuljke ,pa gusto zeleni šumarak pun divljih orhidedja, prateći puteljak sve do tamne stare hrastove šume gdje je svako deblo bilo deblje i kvrgavije nego što su gradska mladež u životu vidjela.

"Ovdje se osječa kao da smo u bajci" Promrmlja Matilda" Kao da ovdje žive patuljci i vilenjaci"

" A ja sam skroz izgubio orijentaciju, nema više sunca i nisam siguran gdje je zapad a gdje istok, i uopče gdje se nalazimo. Nije mi baš osječaj ugodan. A telefon mi je van dometa signala tako da smo stvarno izgubljeni."

" Imamo put" Veselo će Matilda. " I pogledaj naprijed, ispred nas je čistina, i čini mi se da se tamo nalazi nekakava kuća. Mislim da je to ono što tražimo ili možemo se malo tu odmoriti pa krenuti nazad." Napravivši sljedeći korak prema kući Matilda je nagazila na suhu granu koja je pukla odzvanjajući suho kroz šumu i pokrenuvši cijeli orkestar pratećih zvukova, žviždanja, pištenja, kukutanja nevidljivih ptica, prije nego što je veliki sivi gavran preletio njihov put goromoglasno graktajući, zatim je iznova nastala čudna tišina.

Matilda i Boromir nastaviše hodati pažljivo dalje, bez govora, pazeći da ne uznemire živtonije lomeći grane i nađu se na čistini. Pred njima se rastezala zaobljena livada, okružena šumom sa svih osim gornje strane koju je činila velika kamena uzvisina. Sa brda tekao je potok prolazevši pored stare kuće . Dono kuće bilo je nisko sazidano od okruglastog kamneja izvađenog iz vode, a tamni krov uzdizao se veoma oštro i visoko u nebo, dok jedne strane krova dimljak puštao je zavijutke sivoga dima.

" Netko je kući" Promrmlja Boromir a zatim stane naglo čujevši uzbuđeno glasanje konja. Skrivena, izad kuće nalazila se i štala.

Prije nego što su Matilda i Boromir stigli do kuće, vrata se otvoriše i van izađe veoma stara, i malena žena.

" Što radite ovdje? I ko ste? " Prijeteći ih je zapita.