Bez da ulazimo u duboke frojdovske dileme, okrenimo se trenutak oko sebe, cijeli krug, 365 stupnjeva, skinimo cvike i prebrojimo koliko muškaraca oko nas i dalje žive s materom nakon što napune jedva dočekane 18 godine.
Dali u tu kategoriju spadaju više manje svi vaši muški poznanici, osim mali izuzetak?
Sa osamnajest ljudi mogu vozit, pit, putovat, studirat, ženit se, i svi jedva čekaju osamnajstu tako da mater i čaču mogu ošinit riječima " E ko si ti da mi govoriš šta da radim sada kada sam punoljetan" , a onda mali nastavi razležavat se po kući, čekat da mu se ručak abrakadabrira na stol a da se friške bičve same sparaju i slete u škafetin.
Punoljetan mali sad sve više pije i banči opravdano jer je punoljetan, i prijeti materi kako če ič ča kad mu ona prigovori, ali godinama kasnije, i dalje se nije za pedalj brade dalje maka. Ako i nađe načina da zaradi koju kintu on je brzinom svjetlosti potoši na izlaske, putovanja , i igračke, te za kavu i cigarete opet cvili materi koliko mu malo daje.
Možda nikada nebi na ovu temu ni skliznula da u moj širi prjateljski i obiteljski krug ne spadaju dečki, od dvadeset, trideset i četrdeset godina koji i dalje žive u simbiozi grintanja i suživota sa materom. Kao što vidite nisu zapravo većina više ni dečki, zapravo su odrasli ljudi koji smatraju da se ne primjećuje koliko su godinama ostarili, jer su u duši oni mladi, tako bar kažu, a to što petar pan je već dobio sjedu kosu on sam ne primjećuje, pije pivu s ekipom kad može, gleda mlađe ženske, a mater mu i dalje kupuje mudante, sve je isto kao prije, kao uvijek, što mu je dovoljan dokaz da očito ostario nije.
Uopče početi predlagati takvim likovima vrlo jedonstavne sisteme koji su upaliali sivima ostalima da se samostale, naći posal ili dva, iznajmiti stan sebi ili s prijateljm, nema smisla, jer oni za odmaknut se od matere nemaju snage, želje, razloga, te imaju sto jedan razlog zašto je to baš njima absoljutno nemoguče, a svi ostali koji su se ostamostalili oni smatraju kao sretnici jer im je netko drugi to riješio. Ma čak ima i onih koji si nađu pristojne poslove, karijere, a nemogu od svoje matere nigdi.
Dali je mater kriva? Vjerojatno dobri bokun jer zapravo ona i ne želi često da je sinovi ostave pa trpi svakakve gluposti samo kako bi joj oni bili kući. U nekim stvarima sinove onesposobljava da budu samostalni, da se osječa potrebna, a u drugima ih gura da rade jer joj kad tad stvore previše briga, i rezultat su svađe oko gluposti. Jedni drugima idu na živce. Ona ima 60 godna a sin 30 i svako malo razjapure se ko purani i urlaju po kući jer netko mora bit kriv što ona nemože naći naočale a on patike.
Prošli tjedan na rukču izjavi francuz koji živi u hrvatskoj već godinu dana da primjećuje, kako največa razlika između Hrvata i Slovenaca je da mladi Slovenci, makar bili bez para, odsele od staraca, i u večim brojevima iznajmljuju stanove u centru Ljubljane, nemaju novaca ali se snađu za slobodu, te izmišljaju svakojake zanimljive umjetniče idruštvene projekte . Anglosaksonci među kojima sam odrasla, od 18 godine odsele od staraca na drugi kraj države, te nikad osim za blagdane više ne spavaju u kući od roditelja, i koliko god bili bez novaca, ili totalno bez hrane koji par tjedana, snađu se sa ekipom, prijateljima ,preko oglasnika, iznajmiti, kuću, stan, ili makar odesliti u skvot, kako bi imali slobodu da se koncentriraju na ostvarivanje vlastitih snova. Financirajući život nizom zaposlenja ne vezanih za njihov studij dokle god moraju, umjesto da psuju mater ispod brade kad ih ona tjera da usisavaju, trateći njihov mladenački idealizam kojim bi inače mogli promjeniti svijet. I ne, nitko im ne riješi posao, niti hranu, niti osigura struju, kontarij svih mogućih hrvatskih odgovora kako je naravno lako je njima, nije. Nije lako počet sam njigdje, ali se isplati. Samostalnog čovika nitko ne gnjavi, ako gnjavi on to nemora slušat jer mu nitko drugi nije mater. Nitko ne krontrolila gdje je ,kud je, u koliko sati dolazi doma, sa kim je, što radi i kako troši vlastiti zarađeni novac. A s obzirom da sam se hrani kad tada nauči da mora jesti da preživi pa počme sam razmišljati o tome kako troši svoj novac i u što ga investira, ako neće imati za dovoljno para do kraja mjeseca za jesti, naučit će ne kupovati 10 litara vina za jednu večer na zidiću, jer nema se kome probudit u 4 popodne i pitat šta za obid ima.
Vratimo se opet mom prijatelju koji je davno navršio tridesetu, ima super auto ali mu roditelji plačaju sve račune, svu hranu, šampone, prašak za robu, štapiće za uši, pastu za zube, i koji još doma živi u dječjoj sobi. Osim što propušta gušte samostalnosti, ma kako će on ikada nači ženu? Zapravo on nemože zadržati ni curu, jer svakoj, makar se ona zaljubila, dosadi se ševiti u njegovom autu. Ta faza bi joj bila ok da su oni još tinejđeri, ali s obzirim da on ima trideset godina njegova neprerezana pupkovina nije privlačna. A koliki broj cura koje su se uspjele osamostaliti sanjaju muškarca kojeg treba uzdržavati u njenom stanu? Ovakva vrsta muškog kao kugle korova kovitlaju od veze do vezice, tražeći sve mlađe i mlađe cure koje nisu još razgradile kiterije, te nakon kratkih romantičnih brijanja u kojim se on možda i ponada da če konačno bit nešto ozbiljnije, te cure takve tipove odbacuju, jer bio je zabavan kratko, ali nažalost je star . Naravno to dečki i ne kuže te mogu nastavljati sa ovom šemom desetljećima. Često i ne vide razloga da se odsele od mame paradoksično planirajuči to za dan kad si nažu ženu.
A sad se vratimo na mlađu verziju tipa vezanog za pupkovinu, onog u ranim dvadesetima, koji ne traži ženu već želi cure i putovanja. I dalje su doma. Frustrirani grintaju. Terba im mater dati svaku kunu. Ona ih tjera da to zavrijede. Pa se svađaju. Nepodnose ali ne odlaze. Sanjaju sako bi super bilo sam živiti ali jednostavno ne traže si posao. Ne nađu si posao, ne osamostaljuju se. Oni čekaju da im neko nešto "riješi". Riješi posao. Ne bilo što, već lagani koji im bi se svidio. I riješi stan. I dok im to netko treći ne riješi, niti ne pokušavaju za sebe smisliti alternativu. Svima je lakše nego njemu.
Postoje izvaredne situacije u kojima mali nasljedi nekakvi stan ili kuću, od milosti odumrle rodbine koja više nije mogla gledati kako mama pljuvačkom i maramicom odraslom čoviku čisti bradu. To je izvaredna situacija koja možda kepeca pokrene da se osamostali, a možda jedonstavno znaći da se prašćič raširi pa sada mu mater mora dolazit čistit i taj stan, peglat tu robu, a on psihološki i po navikama ostaje isti koda je doma. Za takve likove pitanje je imali ikakve nade.
A dogode se i neke eureke kada ovi mamoni sami prelome neki trenutak, odsele, shvate da si sami mogu stvoriti život. Često ćim si nađu ili sagrade vlastit prostor, zaradu vlasite pare, odjednom si nađu i dugo nedostatnu curu, te naprave vlastitu familiju shvateći pa da to uopče nije loše, čak uživaju.
Život je očito danas pre lagodan i bez prijetnje. Koliko god hrvati naučili gunđati u bradu i govriti kao je sve absolutno nemoguče, nema se posla ni para, ni žara za išta mjenjati, te mamoni imaju svo vrijeme na svijetu da studiraju ili se razležavaju kod kuće bez da osjete kako vrimeme prolazi osim što iz dugo-kosog rokera postaju pelavi. Za usporedbu prije nekih sto godina momci mlađi od dvadesete, kovali su planove za osobođenje od Austrije, pa kasnije Italije, mladi su se borili za ideale, tajno ili otvoreno riskirajući tako život, i nastojeći u kratki život koji su prihvatili, da postignu što više stvari koji ih usrećuju, da se zaljube, da se osamostale, da pomognu svojima ili naciji, da vide i putuju. A sad bez rata, bez prijetnje, vise o materi desetljećima ko majmuni, postajući sve nesposobniji i ovisni. Možda je vrijeme stvoriti strah-u-kosti insitucije u kojima ako fizički sposoban momak- cura ne odeseli od doma ili ne radi do neke godine, prisiljeno ulazi u instituciju gjde cijeli dan kopa kamenje. Stvar bi sigurno prestrašila ljenčine u akciju, pomogla i ekonomiji o kojoj svi jauču jer bi vrlo brzo mlohavci a, dobili mišiće i postlai privlačniji drugom spolu koji bi ih izvlačio iz kuće, b , počeli uzimati inicijative, raditi , stvarati i razvijati stanje države o kojem su navikli samo kukati.
A matere bi konačno mogle uživat penziju. Prestale bi četrdesetgodišnjaku kupovati čarape, uložile bi novce za zaslužena putovanja u Tursku i odakle god potječu njihove najdraže serije.
Muški koji se osamostale netrebaju se ljutiti na ove moje izjave jer ih smatram normalnima i naravno uživaju u prednostima i plovodima svojeg rada a za cure koje mlohave doma stoljećima, čekajte nastavak članka.
No comments:
Post a Comment