Kako se zapravo djevojka zove i neznamo, kada je imala 11 godina otkirla je knjigu zvanu Matilda o djevojčici koja je posjedovala čarobne moći, o kojoj je naša mala toliko pričala da je od tada i roditelji i prijatelj jednostavno zovu Matilda.
Matilda je sada već odrasla. Radi u arheološkom muzeju šetnjicu od doma. Čak je i zaručena. Jednog dana hodajući preko parka Zrinjevca zagledana u igru ptica u krošnjama spotakne se i padne na koljena u svježu rosu jutra, strašno zablativši svoje bijele hlače na koljenima. Nije bilo vremena za presvući odjeći ili glačati nešto drugo, te Matilda vrlo svjesna svog neruednog izgleda uđe u muzej. Cijeli dan mučila su je ta prljava koljena. Kako bi posjetitelji ušli u prostrojiu u kojoj je radila, tako bi se Matidla okrećala k zidivima i kabinetima nastojeći satkriti prljava koljena. No ta nelagoda pratila je Matildu tjednima poslje incidenta. Matilda je svakim danom bivala sve nemirnija tokom radnog vremena. Čitala je informacije o grčkom dolasku na jadran po tisućuti put, i buljila u kožu stare mumije, u povjesti tražeći nešto što će je razriješiti osječaja nelagode. No po prvi puta muzej koji je strašno voljela postao joj je tjeskoban, stvarao je u Matildi osječaj kao da svakim ulaskom u muzej se zakopava u golemu mračnu gorbnicu, bez da je nešto protrebno postigla ,no nije sigurna bila što.
Boromir njen zaručnik primjetio je Matildin nemir te nakon nekoliko tjedna što ju je ostavio da mu sama bez uspjeha upita Matildu. "Već dugo te nešto mući, o čemu je stvar?
Matilda ga pogleda iznenađena što je njen nemir tako očit, te ogdovori sjetno.." Zapravo neznam što mi je. Godinama sam sanjala da radim u arheološkom muzeju, i uživala sam svakim danom tamo ići, no od nedavno, odlazak na posao mi je toliki napor. Po cijele dane studiram iznova izložbe i tražim nešto što nedostaje. No neznam zapravo dali nešto nedostaje muzeju ili pak meni samoj.
" Dali možda je vrijeme da potražiš posao drugdje? " Predloži Boromir.
" Ne. Ogovori instinktivno Matilda. To je točno mjesto gdje želim raditi, ali postoji nekakva zagonetka koju moram riješiti, samo problem je što neznam što je"
Da se ne nalazi problem van muzeja? Oprezno zapita Borimir.
" Ma mislim da ne , uživam u našem društvu i izlascima, volim ovaj naš grad, i posao, i sretna sam što se uskoro se vjenčajemo, i mada mi se sve čini kako treba, ipak imam osječaj da nešto nisam ispunila što moram, a ta kamena zgrada muzeja podsječa me na piramidu u kojoj sam pre rano zakopana i nemam pravo na to, na mir, dok nešto ne riješim."
Mada je Boromir tada osjetio olakšanje što se Matilda ne premišlja o njemu, Matildi nakon tog razovora nije bilo ništa lakše . Sutra dan za vrijeme pauze izišla je u muzejski vrt , sjela piti čikaru kave i gledala u skulpture donesene iz stare Salone. Po vrtu su stajali razbacani ostaci kipova žena, muškaraca te rimiskih gorbnica dekoriranih sa reljefima života onih davno pokopanih. A po svemu je skakutao kos.
Ja sam kao taj kos, pomisli tužno Matilda, nalazim se sred nečeg davno stvorenog, što nastojim razumjeti, prenjeti drugima, a da neznam odlakle potječem.
Te večeri Matilda radosno zargli Bormira i objasni "Orkrila sam što me muči. Muči me što neznam odakle moji preci potječu. Kakvo je to mjesto. Koji su to bili ljudi i kako su živjeli. Uskoro će nam biti vjenčanje a što ću pričati djeci ako ih budemo ikada imali? O nastanku dinosaura, ilirima, a kad me pitaju odakle su djed u baka, što su naši korjeni, odgovriti ću da neznam. "
" Dakle zato te hvata tjeskoba u muzeju, nedostaje ti vlastiti povjesni kontekst. S olakšanjem skoži Boromir.
"Očito"
"Pa istražimo ih" Predloži Boromir čija je rodbina već stoljećima živjela i rađala se u Zagrebu , te čiji su djed i baka, dalje živi i dostupni za posjete u gornjem gradu te nikda nije bilo velike misterije tko su oni i odakle su.
No comments:
Post a Comment