Hram u pustinji

Iznamili smo konje. Ben, pastuha, ja preksarnu crvenu ženku jer žene ne smiju jahati pastuhe u egiptu, a vodio nas je Mohamed na tovaru.

Luksor je u centru Egipta, na jugu, uljuljan na oblli Nila. Nekoć je to bio grad kraljva Karnak, sada ljuske palača naziru se iz suhe crvene zemlje, a je grad podjeljen u impiralističke hotele na rijeci i vrlo skromno stanovništvo koje žive u ciglanim kućicama. Žene se savim prekrivaju u crno. Dan stane oko podne i do večeri nema pokreta kroz grad osim koje lijene mačke, sve stane. Fijaka dalmatinska nije ništa prema miru u Luksoru.


Nil je obrasla zelenilom, no par stotina metara južnije i sjevernjie počima pustinja. Prijašnjih dana južno od nila posjetili smo dolinu kraljeva, grobnice Tutenkhamona i ostale pijašnjih dana te ovaj put je bio isključivo posvećen jahanju. Pošli smo kroz neki gradić, po cesti, među svim onim ludilom bez pravila arapskih cesta, po kojima su konji poskakivali nervozno, da bih se izvukli na prašnjavu cestu k pustinji.Sa strane duge ceste rastao je šaš ili kukuruz, visoko poviše popodnevno sunce je sjalo, engleski novinar vječno je nešto ispitivao da bi prodoro dublje u duh i svijet domorodaca te su dečki čavrljali nogama i rukama ja sam pjevala nešto. Crveni Konj ispostavilo se trčao je u ritam pjesme. Kada je ubrzao ritam, moj konj je dao gasa, i toliko gasa bi da mi je srce lupalo od adrenalina i nemogučnosti zaustavljanja konja bez Mohameda koji je pratio na puno sporijem tovaru.

Prošli smo zadnju oazu pred pustinju oko koje su sagrađene kućice od crnog riječnog blata. Prekrasna cura, zelenih očiju oblika bajama, izašla je iz vrta palma zagledala se u B i trepkala toliko da je ostao hipnotiziran, bio je trenutno spreman pokloniti joj život na raspolaganje, a ona je izustila"Bakšiš Bakšiš?" I vlastit smjeh ga je probudio iz čarolije.

Izjahali smo iz civilizacije, oko nas sa svih strana protezala se pustinja. Mohamed nenajavljeno opali crvenog konja ispod mene po dupetu . Mali pokret imao je strahovito dug eko, konj je podivljao, uzdigla se na stražnje noge , zatim je počela trčati svom brzinom prema dubini pustinje.

Uzde nisu imale effekt, nisam ju mogla usporiti. Pomislila sam da se trebam baciti s nje, ali bacititi se s konja moglo bi završtit u slomljnim kostima. Čvršće sam zategnula koljenima oko trbuha i pustila divlju životinju da me nosi u pustiju, dok mi je srce tuklo brzo i prepadnuto.

Tovar ,ni crni pastuh ju nisu mogli uloviti, bila je brža od svih. Kada počele su se približavati pješćane dune, okrenula sam ju da trči uz brdo, gdje je od napora usporila a Mo nas je stigao i vratio na put.Koja sreća kad se preživi nešto puno adrenalina.

Dali želimo posjetit Koptsku crkvu ? Naravno, uputili smo se jugoistočno u pustinju.

U daljini nazilala se građevina, poput dvorca, sagrađena od pijeska. No kilometar od građevine od jednom mali debeli sivi tovar je podivljao.

" Vi-ah vi-ah via.."
Urlikao je tovar, kao zadnji mohikanac bacio se ratno na novi put i protiv svega što ga ide. Mohamed ga je počeo mlatiti, čupati, i dalje na leđima, ali tovar je držao smjer urlikajuči ludo, trčajući što ga brže male noge nose, dok nije otrkrio iza pustinjskog grmlja vrstu ograđene parcele, a u njoj tovaricu.

Pišo mu je izleto pola metra dug, debel i roz i užasan, a Mohamded ga je mlatio granama, sjašio pa vukao, sve dok bidan tovar nije počeo slušati i koračati prema crkvi, penisa obješena i tužna.


Crkvena građevina je bila od pjeska, okružena prašnjavim trgom i visokim zidinama. Sjahali smo i ostavili konje s Mohamedom van zidina i ušli istražiti.

Koptska crkva, korjen je kršćanstva i jedna od najranijih grana kršćanstva uopće, daleko u pustinji uspjela je preživjeti u već stoljćima muslimanskoj državi. Unutrašnjoost crkve bila je nalik džamiji, ući se moglo iskljućivo glave prekrivnom maramom, bosonogo, te cijela je crkva bila obložena tapetima, a u zidovima su stajali šareni kipovi svetaca.

Iz mračne utrbe crkve mnogobrojne oči su gledale u nas. Oči djece svih godina. Očito bez roditelja. Časne su ih učile moliti a zatim napustile zgradu. Kako su i dalje su velike smeđe oči gledale u mene počela sam igrati skrivača s naj manjim da ga nasmijem. Upalilo je. Pridružili su se ostali, zrak se napunio hihotima i veselim urlicima na arapskom bilo je očito da vrlo rijetko imaju posjete i da se druže s ikim osim s časnama.

No, vratile su se uskoro sestre i počele triskati djecu po licu kad već nisu mogle mene. Ali djeca su bila naviknuta i to im nije obrisalo osmjehe s lica. Malo prepadnuti časna također kupili smo pustinjski med i pozdravili se, no dječica su se skupila na vratima zgrade i gledala nas kako odlazimo.

Kada smo zajahali konje van zgrade, Ben i ja smo se pogledali, i bez riječi uletili s konjima u dvor, napravili par brzih krugova galameći kao indijanci, na što su djeca počela vikati također,bježati časnama, te dinevši dignući prašinu smo izletili u zalazak sunca.