Yoga u trudnoći.

Jučer sam otišla na sat joge za trudnice. Nikada nisam sudjelovala u jogi baš zato što se njom bave aboslutno svi, i joga mi je postala pojam za clishe-duhovnost . Odlučila sam da je vrijeme odpustiti predrasude i iči jer u trudnoći težina i manje korištenje mišića uzrokuju grčeve u nogama i leđima, te eto joga mi se ddjimla još naj laganija forma vježbe za tjelo, svidila mi se reklama kako tokom pre natlane joge se ustroji na povećani kontakt s bebom.

Prostor za jogu mirisao je na Hari Krišhna hram, svjeće i ulja, volim kada se nekto pobrine o scenariju kako bi upotpunili doživljaj, ili me izvukao iz svakodnevnice. Sala za vježbe nalazi se u centru Zagreba, skoro do trga, a staklena stjenka zida oslikana simbolom lotusa dopušta da tramvajske žice su vidljive tokom vježba. Zapravo tramvasjke žice i juriš bučnog centra, uz mirise grijanih ulja, lagano osvjetljenje, i meditativnu istočnjačku glazbu, zajedno su stvorili osječaj na trenutke kao da se nalazim Indiji. Domovine buke, nereda, mnoštva, i duhovnosti. Na drugu ruku opći scenarij poput hotelske arhitekture, stvoren je da se osječaš kući, ugodno, a istodobno da se osječaš kao da nisi nigde posebno, ili pak svugdje gdje žene odlaze na jogu u trudonaći, newyork, london, mumbai.

Četiri cure s trbusima ugegale su u porstor, rasprostrle si zelene prostirke na parket, i čekale upute yoga majstorice. Gledale smo se onako kako nilski-konji ćire jedni druge iz bare, malo sramežljivo, prije nego što izađu iz vode zajedno sa svojim velikim trbusima, i umjesto da se ustručavaju kao što to rade u općem svijetu i dalje nastojeći pustit grintave babe prije sebe kroz vrata, ovjde smo se sve veselile moći pričati o našim trbusima. O bebama. O tome o čemu opčenito cijeli dan razmišljamo a bojimo se daviti ostale. Nijedna od nas nije vježbala tjelom od začeća, na zajedničko odobravanje, i eto sada smo se taman naviknule na trudnoću dovoljno da pokušamo biti aktvine.

Joga majstorica rodila je već dvaputa. Ali nije baš imala neke milosti što se tiče očekivanja koliko jedna trudinca oblika niskog konja ima ravnoteže na jednoj nozi sa dvije ruke u zraku i glavom na podu. U naletima mi se povraćalo, čak i mantalo, ali nisam se dala. Naj teže vježbe su bile kada su nilski konji morali glumiti ždralove i mahati dolje gore krilima, kada su nam se ruke pretvarale u kamenja. I kada smo čučale u poziciji kao da sjedimo na jajima ili rađamo kako je to radila špiljska žena. Najbolji dio bilo je ležati sa nogama na zidu, rukama na bebi opuštajući se. Pričajte sa svojom bebom rekla je majstorica, recite joj nešto tiho u sebi. Tiho? Moj bebač cijelu je jogu vježbao kung-fu. Rastezajući nogice, glavu, okrećući se, a kada sam se smirlila misleći da smo kući možda, počeo je svoj glavni akt, "mama tata čuješ li me, vidi ja plešim, Kan-Kan".

Pozitivno iskustvo sve us vemu rekla bih, iako neki mali strahovi stavljaju sumlje u glavu, kao naprimjer dali bih ja smila toliko rastezati kukove? Doktori tokom trudnoće stalno rade neuglodan pregled da bi ustanovili ako se maternica počela otvarati što koliko kužim nije poželjno, a joga lady radila je vježbe za rastvaranje kukova. No ipak ona je rodila, valjda zna. Strahovi u trudnoći su česti iz neznanja, možda se kadkada treba prepustiti tuđim iskustivima. Ipak to druženje sa drugim trudnicama, koje si međusobno nismo izmjenile ni imena, ali znamo svašta o bebama jedne druge, bila je vesela, ohrabrujuća, i mislim da je super ići negdje gdje je odobreno i razgovarati sa drugima, bez pritiska negatinosti kao što to rade neke žene u čekaoni za pregleda gdje od straha tuđih horor priča radije zadubim glavu u debelu knjigu. A ako se skroz prepustiti učiteljici , pernatalnu jogu može se izvoditi sve do kraja ili riđenja, i vjerojatno je da savladavši neke od vježba disanja, i učvstčivanja mišića če imati nekakav dobar utjecaj na porod.

I tako završilo je moje prvo joga iskustvo.