The man eater olives

" You know half the people are not coming to the party tomorrow because the are going olive harvesting" An event organizer confided in me yesterday.

When you grow up somewhere where olives do not grow, like I did in England, than olives and their picking, belong to a romantic activity which you elaborate in fantasy, and which are evoked by  the films about the life on the Mediterranean. Ahh how lovely, I have been told by the English," You pick your own olives.. "

Adding to this, all those numerous adverts of the last decade promoting the virtues of the extra virgin olive oil, and to any westerner, the going olive harvesting may appear  like an invitation to Eden itself, in which people who produce and consume the olive oil , live to be over a hundred years old, with perfect un-blemished, un-wrinkled skin,  and thus pick olives in the company of their sun-tanned, smiling, elegantly dressed, idyllic multi-generation family.
 

Hoverer upon my arrival to Croatia, the matter of the olives, as life's all themes, where due for some illumination and reality check.

The first question leading towards the truth, was : Why are those olives which my grandmother makes horrible? I could not understand why they where bitter, squishy, brown, and terrible in all honesty. Why did grandma not produce those lovely purple ones in oils and herbs, or the giant green ones stuffed with almonds, garlic and cheese? All  kinds of olives grow on our land after all. But a decade later I still have yet to encounter an individual who prepares the olives as the Greeks do.


Even though they grow at every corner, are painted, framed, and decorate every living room, the olives which are sold here are seuly the pickled in brine kind- the only alternative being the home baked olives, so love them or don't, that is whole whole spectrum of choice.

What I was unaware of before, is that the olives when picked -are practically poisonous. Not only can you not eat them when you pick them from the tree, because they taste like a combination of lemon peel and pepper, but even when you cook those lovely fat, extra fresh, just picked, olives- they destroy what ever you had enthusiastically -in the style of Jaime Oliver, thrown a fist full in to.


The reason why the locals do not prepare more interesting variations of the olives, is probably because they demand such a great quantity of botheration, and already the harvest in itself is a pain in the ass enough.

This weekend the commences the grand migration of the Croatian olive harvesters. Every man for himself aims to reach his olive trees, on foot, by car, or ferry, it not a matter of how, they must and will make it. Aliens observing us trough their telescopes, will suddenly note a unusual restlessness among the natives of the Croatian shore, and a illogical movement form the cities to the stony, knobbly ,desolute areas.


And its not like the people want to go harvesting  or are particularly pleased by the re-enactment of the annual tradition, which connects us to the generations before us, and those before them, and those before them, thousands and thousands of years back, to the begining of human life, like an umbilical cord to the life force of the world.

The olives trees are very much like the Mediterranean mothers. The mothers however - on the entire Mediterranean are very much like octopuses, with the whole 8 tentacles set- (which don't you worry should they loose one -grows back soon enough) and those mothers keep a muscly grasp on their children from the beginning, to the end of their life, they like it or not. The olive trees- keep a life long grasp on you , just like the mothers do.

Frequent are the jokes made by the brave men, of how this year  they will get a chain saw and saw down the olive grove once and for all times. But they cant . They don't dare. That guilt that the mother invokes in us, when she does not get enough attention,- it is also present with the olive tree.

You are obliged to go, harvest the trees planted by your great-granddad, who inherited them from his father, that inherited them from the father before, and so going back until the begining of time, when some ape Neanderthal, decided to see what would be the best way to prepare and consume those bitter berries so abundantly growing about, and  had urinated to mark his territory and his first olive grove. 

So as each year , we pluck the childen out of nurseries, and the aged out of old people's homes, and we all go to the olives, all the generations of the family, just like in a Bertoli olive oil commercial.


And its not like that oil that we produce is cheaper, than those in the shops, to the contrary after the costs of the ferry, the sleeping, and so forth, the oil is more expencive to produce. The production lasts longer. And at the end the oil of course is bitter, and you complain when the salad you have dressed with the family oil is far too spicey, but just like the mother, the olive tree- well its your very own olive, and the oil is your own hand made olive oil. When you produce it you find it hard to give the oil up, to share it, it is worth its weight in gold, and no one can afford its true value to you, however bitter it may be.

"Can you pack my things please." The husband asked this moring. "What should I iron "I asked. "The scruffiest t-shirts I have. " He answered. "Will you wear sweat pants? " I asked." No no- they are too good for the olives" he replied, ."The old ones with holes in, if you haven't thrown them away would be far more suited. " He said.
And so was dispelled another pleasant marketing illusion I grew up with, abut the idyllic elegance of the  olive harvest.






I think it may be impossible for somone not born on the Med to properley understand why we make olive oil. It really does take days and days. But we do. And this weekend we are all rushing like in  a gold rush madness, to the groves on the islands and mountains. So long!


 

 

 

Masline mesožderke.

"Znaš pola ljudi neče mi doč na partysutra  jer idu za vikend u masline za" Povjerija se jučer organizator super događanja u gradu petkom.


Kad odrasteš negdje gdje nema maslina, recimo kao ja u Engeskoj, onda masline i njihovo branje spadaju u romantične aktivnosti o kojima maštaš, kave evociraju filmovi o Mediteranu. Ahhh, kako divno svaki englez bi pomislio, vi berete masline...

Na to nadožuntaš sve one puste reklame zadnjeg destljeća o vrlinama extra djevičanskog maslinovog ulja, I bilo kojem zapadnjaku, odlazak u masline, ni manje ni više zvući kao poziv u Eden, u kojem  ljudi što prave i konzumiraju to ulje žive preko sto godina, i to s glatkom sjajnom kožom bez ćireva I bora u okruženju divnih, suncem obojanim nasmiješenih, elegantno odjevenih, idiličnih obitelji.


No dolazak u Hrvatsku kao i u svim područjima života, popratilo je jedno buđenje.

Prvo pitanje koje je vodilo k istini je bilo, Zašto su one masline šta moja baba peče užasne? Nisam mogla razumit zašto su gorke, meke, kafene boje, I grozne -budimo realni? Zašto baba ne proizvodi one lijepe ljubičaste masline s mirodjijama u ulju, ili one goleme zelene punjene lukom, bajamama, ili kojzjim sirom?. Pa rastu nam u polju. Međutim desteljeće kasnije nisam još srela nikog tko zna te masline napraviti kao što to rade i prodaju Grci.

Iako rastu na svakom koraku, oslikane su I uokvirene u svakom tinelu, masline koje s ovdje prodaju u staklenkama su žnj kavalitete. A jedini drugi recept u ponudi su upravo te pečene masline, pa voli ih il ne voli, to je čitav izbor.

Što ja  prije nisam znala je da  te masline kad ih ubereš sa grane su praktički otrovne.  Ne da ih nemožeš pojest kada ih ubereš sa grane jer je okus je najbliži kori od limuna s paprom, nego čak i kad skuvaš te divne debele masline, extra svježe, upravo ubrane,- one unište ama baš sve u što ih možeš slučanjo pun enuzijazma šakama ubaciti u teću u stilu Jaime Olivera...


Razlog zašto domordci ovdje ne spremaju zanimljvije I uskusnije masline je vjerojatno zato što one zahtjevaju tako golemu količinu zajebancije, a već a sama berba po sebi je sasvim dovoljna muka.

Ovaj vikend poćima migracija ala grande hrvatskih maslinara. Svaki čovik hita svojoj maslini, trajektom, na-noge, autom, nije bitno kako al uputit će se. Vanzemaljci šta nas prate teleskopima će odjednom primjetiti nemir među stanovnicima hrvatske obale, I nelogčino preseljenje iz gradova na kamenita žuljava  ne naseljena područja.

I nije kao da svit želi ići u masline, ili da se naročitio veseli toj svako godišnje obnovljenoj tradiciji koja nas povezuje sa generacijama prije nas, I onima prije njih, I precima prije njih, u krug , tisuće i tisuće godina unatrag.. Zapravo sve do početka ljudskog života, poput pupka svijeta.

Ma te masline su kao I matere po cijelom Mediteranu. A matere na Mediteranu su kao hobotnice, sa svih svojih osam krakova,( I okineš li koji ne brini brzo hobi naraste novi,) te matere drže dicu u stisku od početka do kraja života tili oni ili ne-tili. A masline te tako cilo životno drže ka i matere.

Često padaju vicevi, hrabrih muškaraca, kako će ove godine sve masline jednom i zauvik ispilat s motornom pilom. Ali, ne mogu. Ne usude se. Ona krivnja šta nam mater usadi, kad joj ne daješ dovoljno pažnje, -ista je I kod masline.
Primoran si poć, obrat ta stabla, šta ti je posadija pra-dide, na zemlji šta mu je ostavija njegov otac, a njegov otac njemu, I njegov otac njemu, do početka svita u natrag, kad je neki majmun nenadartalac odlučija vidit ma koji bi to najbolji način bija za spremit i pojest te gorke bobice, šta ih toliko ima, I zapišat svoj teritorij.

Pa tako kao i svake godine, čupamo dicu iz vrtića i starce iz starćkih domova, i idemo u masline, sve  generacije familije zajedno ka u Bertolli reklami za ulje.

 Nije da nam je to ulje što proizvedmo, jeftinije od onog u dučanu, zapravo kad uključiš trošak trajekta, spavanja, I tako dalje, ulje je skuplje. Proizvodnja traje duže. A na kraju naravno da je to ulje I gorko ,  I žugaš šta ti peče salata kad si ju svojim ujem zalija, ali ka i mater, maslina ma -ipak je tvoja, uje je tvoje domače. I kad ga proizvedeš teško ti se tog uja odreč, poklonit, ga vridi ti ka suvo zlato, nemore ga niko platit, koliko god gorko bilo.


"Jel mi možeš spakriati stvari" pitao  je muž jutros. "Šta da ti ispeglam" odgovorila sam." Ma najofucanije majce koje iman. "Očeš tutu nosit" pitala sam. "Ne pre dobra je za masline. Ona stara sa rupama je prikladnija, ako je nisi bacila. " I tako raspršena je još jedna ugodna marketinška laž s kojom sam odrasla, o eleganciji za berbe maslina.


Mislim da ovu priču najbolje ne prevest na Engleski, treba pustit svit da žive u slatkoj iluziji. A doč če I moment kada počememo prodavat tu svoju berbu maslina, život u Edenu Mediterana, zapadnjacima, pa bolje da nerazume zašto mi radimo to ulje.

Ugodan vikend svim maslinarima! I blago se pomorcima na drugom kraju svita.

Dalmatisnka orgasmic spiza

Svjetski hit je idea kupujmo organic. Cijeli svijet želi jesti organic I spreman je platiti duplo da kupi nešto organsko. Zbog toga niču poput gljiva preskupi dučani u kojima se tvorničko proizvedeni organic sastojci prodaju za troduplu cijenu.  A opet sve je fino nako kako ti zapdnjaci vole, spakirano u kesice, izrezano u komadiće, uredno i lako za spremiti, s uputama na poleđini.

U Dalmaciji velika količina spize koja se prodaje je organski uzgojena. Iako postoje  moderne žene kakve padaju na marketing i privlačne etikete te  kupuju američki organski sok od šipka umisto da zgnječe friški šipak iz vrtla svoje babe, koja prodaje šipke na pazaru , I za svaki prodani šipak beštimaje unuku..

Stvarno ovdje se više nego igdje može nabaviti organski, domaći, izvorni hrambeni proizvod .
Na pazaru ispod stola zna se koja baba prodaje lipe masne domaće kokoše skupa s perjem I svim genitalijama . Na peškariji sva riba se prodaje ponosno sa iznutricama. Gljive su još umotane u zemlju iz koje su izrezane. Orasi dođu skupa s ljuskama. Iz bačve se litaje mast od prasca u kese i veže u čvor. A bundeve, a bogati prodaju se cile svih 20 kila, ili u komadima umotane u svoju čeličnu koru.

I naravno oči veče od kapule, kad namirišeš domače poizvode sve želiš imati. Sve okusi sto puta bolje negoli to može lidel polica organskog biločega. Ali kako češ otovriti i skuvat juhu od bundeve, ako u stanu pri ruci nemaš sikiru, I panj za izrezat, tu nemoguće odpornu na nož bundevu? Kako ispeć kolač od domaćih oraha bez čekića, kamena za čekić, I mlinca za orahe? Kako jest najfriškiju ribu, ako ti gospodin ribar u kambelovcu neče ni za dest kuna očistit iznutrice od ribe, koje nemožeš očistit jer jebiga nisi odrasla u đungli, nego u gradu,  I diže ti se želudac kad napipaš riblja crijeva na prstima.  Aaaaaaaaaa

A babe gledaju pokunjeno, jer prolaziš, očima hipnotiziranima, slinevši, no ipak prolaziš, ne staješ, dok one prodaju sve iz svog vrtla, a ti se misliš kako ču zaboga ja to očistit, I koliko dana če mi trebat za napravit taj jedan obid?. Pa ti se neda, pa kupiš u dučanu , deset puta manje dobru spizu jer, je čista, jer je spremna za skuvat odma čin skineš plastiku.

Ajmo babe dalmatinke, volite vi pineze, pa platit če vas sve moderne žene s obićnom kužinom bez sikire, više , da počmete te svoje proizvode, vrhunske kvalitete prodavati u obliku koji je lako za skuhati bez velike muke.

I tako gleda me  baba side kose, crnih noktiju,  ispod obrve. "Jel prodajem bundevu bez kore?"
" Da" odgovorim,
"Platit ču više za bundevu bez kore, jer ja nemam noža u mojoj kužini koj ju može ogulit, provala sam vrhunski novi keramički nož prekjučer, I na kraju sam morala razbivat tikvu o šank  "
" Ajme nemože tako " Gleda me krivo baba.
"Pričekaj"  kaže .
Proda još spize dolazećim  klientima  šta ima , pa izvadi nož, ogromni nož, kakvi samo babe sa sela mogu imat. Uzme ona bundevu. I počme gulit. Tikva pada od kore ka maslo sa vručeg noža. Ili je baba jaka ili je njen stari nož famozan, al tikva je oguljena u par minuta.
"Vidiš ja bundevu jeden sirovu, jer ona nikad nije ničin prskana" kaže baba zadovoljna.
A ja sam sretna. Tikva je stvarno mesnata i duboke narančaste boje- a ovaj put ču uspit napravit dovoljno juhe od tikve za familiju bez odustajnja s slomljenim nožem u po tikve, i subsikventnim kuvanja šmenci miniature.
Ponudim babi pare za guljenje- a ona neče da uzme.
" Kaže mi unuka da tikvu prodaju oguljenu, I to izrezanu u kocke u Zagrebu" . Veli baba.
"Da" ogovorim, "I zato je ljudi češće kupuju. "
Baba pazaruša, kaže meni "Ma dat ču ja tebi  jednu lipu okruglu tikvu, laku za gulit sljedeći put."
Pa, spremi nož u travešu, I poreda komadine neoguljene tikve preda se.

The empress mama

To the enormous sound of delicious music,  I float, for I am empress.
 Wonderous is pregnancy, there is a dose of hormones which slips trough your vains like drugs.

Take you back to the time of mammoths and caves. I am just as content as my ancestors, thousands and thousands of years ago, when she had gotten her own spot in the cave,  made a fire, cooked her mammoth stew, and awaited the hunters to return home, her own hairy hunter man among them
Its genetics.
The hormones make you the queen, the fifties ideal hair sprayed made up house wife, and the house is profused with mouth watering scents of slow cooked food and cakes being baked.

You know me, I love to be out, and I love to be among people, you who know me from before. But this pregnant creature, with the baby dancing happily inside to funkin nasa, whilst I cut raw meat, and troow it to sizzle, quite satisfied, is an entirely different creature.

The home becomes this huge domain, a world, with lots of scope for improvement and house decoration projects. The house from being too small for peace of mind, grows into a whole empire. Flowers blossom in the flower pots, vegetables grow on the balcony, walls change colour, things get folded, washed and smell nice.  Paintings get romantic. Oh god. And you know what, despite the fact the 20 year old me would have run for her life, I am so content, love being me. Wahahah.

The empress mama

Galatan lajživac

U njenoj kući nema di nije bilo robe. Očito se bori sa peglom, hrpa robe  prekrivala je cijeli kauč i stol te padala u rukavima i nogavicama do poda, ma to je bila đungla, pakao. Pitala me je oču li kafu. Hoču ja sam gost rekao sam. Oprosti za stanje kaže ona. Ja sam gost ja ništa ne zamjerujem on joj odgovori. Žena napravi kavu, gurne rukom dio planine od suhog veša i oslobodi kut stola dovoljno velik za čašu vode i kavu da stane. Jeli to uredu? Pita me. Da svakako ja sam gost, sve je više nego dobro odgovorio sam.

Prosjedeli čovik, pročelav I obučen u odjelo i sve moguče nijanse gline, od cipela , bičava pa na gore, gdje antipatična glava točala se u vlastitoj nijansi gline, ukrašena s sunčanim naočalama i izrazom superiornosti nad svemirom sjedio je u kvartovskom kafiću, ugnježđen u oblaku laka za kosu među generozno mekanim tijelima dvije penzionerke koje su zveckale sa zlatnim nakitom a do njegvoe noge sjedila je siva rudlava pudlica.

Katastrofa, nikad nisam vidio nešto gore!  Nastavi ogovarati čovjek očito u penziji, jer kroz jutro, muškarci u odjelima inače ne zalaze u kvartovske kavane da bi proveli jutra sa gospođama gerijatriskih doba

A onda smo jednom otišli na ručak. Kupila je neko odjelo,  kostim pre vulgaran za ženu. Pre kratak u nogama, sise ispadaju na stol.
A ja joj kažem izgledaš baš lijepo.

Što bi drugo da kažem? Najgori ljudi su oni koji govore istinu drugima. Ljudi najviše mrze čut istinu o sebi, ona najviše boli, ljudi vole da im se laže. I tako pojeo sam ručak, misleći u sebi, a zbog tog kostima ostatak mjeseca nečeš jest ništa osim kumpira, jel da.

I tako sjede debele penzionerke okićene zlatom, betoniranih frizura, ne govore, samo slušaju, polu nasmješene, jer one su se spremile za ovu kafu očito, svaka dlaka bila je na mijestu. On također primjer svoje velike pedantnosti to nijansiranje boje gline usavršio je , kako samo penzioneri mogu, nitko drugi ne posjeduje takve boje. Velikim rijećima, književnim jezikom, gestikulirao je tako čovik ogovarajući jednu, po jednu osobu, zajedničkih poznanika dok god je trajala moja kava, pa dalje.

Meni je bilo očito da če iste te babe ogovarat na sljedečoj kavi, sljedečem slušatelju, ogadit če ih do beskraja, da nitko više s njima ne želi sjesti. A one iako su to slutile gledale su ga zadivljeno, kao da samo sjedenje s ovim galantnim lažljivcem je privilegija. Jer one su s njim sjedile i pile kave, a nisu u tom trenutku bile predmet njegove priče.

Paintorette perdicaments of the day

1 The only way to remove all oil paint from the body is to go to a all body wax to a cosmetics saloon.


2 The straits of Magellan have just been painted in all sorts of weathers, all on top of each other, calm day, storm from hell, sun rising ,sun swallowed in the clouds, snow, no snow.. The paint is now super thick on the canvass and dangerous to touch.. The question is do I add a ship or not to the straits landscape? I mean that was the point of the painting , but the nature looks so tempestuous and lovley.. So?

3 Can someone please take me trough the straits of Magellan and the fire lands, I so want to go, now that I have painted them and read about the discovery of the historical deadly straits, I wanna go. I really doubt my husband will sail us down there so, who is up for it? I imagine only Tatiana :)

4 Can I please have a pack of magic cleaning elfs for my studio, ? Please :)

Jesenja spiza . Recept za Najbolju juhu od bundeve koju čete ikad kušati - I recept za Biftek-fondue

Recept za Najbolju juhu od bundeve koju čete ikad kušati- moguće je da je čak pojedu i zavole- dalmatinski mužjaci koji inaće zaziru od narančastog povrća

Vrlo jednostavna juha. SASTOJCI : BUNDEVA, MASLO, PARMEZAN, KADULJA.

Ove godine radim ju po prvi put- i nisam mogla dočekat muža da dođe doma već i jedem vruću pa evo i vama recept.

 Ona široka debela bundeva iz bajiki lipe narančaste boje proizvodi najbolju juhu, ali može i tikva blaže boje....

 PRIPREMA 20min
U teču baciti jednu generoznu grudu masla, i pusitit da se rastopi. Bundevu izrezat na kocke i baciti u teču s maslom i 2 lista kadulje.
Bundevu zapeči na maslu tako da su sve kocke dijelom karamelizirane -posmeđile, i omekšale, te vrtiti svako malo s drvenom žlicom da se ne zaljepi za dno. Dodati pola čaše vode, te vrtiti bundevu da ne zagori sve dok se ne raspadne. Vjerojatno treba dodati još pola čaše do cijelu -vode- prije nego bundeva se raspadne kompletno. Tada ju zgnjećite perunom ili blenderom te umješajte generoznu dozu parmezana i mrvicu soli.

Ovo treba biti jako gusta juha -konsistencija dječje kašice! Ne dodavati previše vode. Pravilo za obrok - koliko tikve staviš u teču toliko če juhe biti na kraju a ne više - dakle ne špara se na tikvi- jer če svima biti žaj kada zafali na kraju.
Provaj te mmm njam.

Ovu sam juhu prvi put jela u kući redžisera kazališta u Rimu. Volili su teatar očito, te juha od bundeve koja se radila tek kada su gosti stigli- bila je predjelo za fondu od bifteka također društveni teatar sam po sebi.

Fondu od bifteka

Sastojci:
Biftek meso svježe količina ovisi koliko gostiju su za stolom-
Različiti senfovi
Maslinovo ulje

Biftek narezati na kockice veličine jednog zalogaja. U tećicu zagrijati maslinova ulja dok ne zavrije. Tečica mora biti polu puna sa uljem.
Kada maslinovo ulje vrije, postaviti ga na stalak, i ispod njega upaljenu voštanu svjeću koja će održavati vrućinu maslinovog ulja, te sve je spremno da se gosti zabave..
 Svaki gost nabada biftek na vilicu- i stavlja u vrelo ulje, meso se prži na sred stola, a zatim umače u razne senfove po izboru.

Koja večera za haloween.

The Vis sailing Race

A large ferry awaits. Jaws open like those of a whale, upon its tongue climb, lorries, cars, motorbikes, and tiny, miniature people, the size of plankton, the ferry does not feel us, but happily swallows all.

In the ferry reigns excitement, for the Vis regata is on. The passangers are made up of: wifes and children too small to ride the winds with the fathers upon the backs of squealing sailing yachts. Old people set to investigate if there are olives to be picked this year. As well as the odd turist, the self satisfied kind, who come without company, but you keep meeting them everywhere, eager to be adopted, they look at you with big wet eyes like street cats, please invite me for a home made meal "wow", made with organic "oh my god", vegetables from the garden, and sloshed over with "increadible" family made olive oil . Alongside  all those, sits a lady, with her four boxes, in each a cat, each cat sitting upon the head of another, all polite and quiet until a co-passanger dog  approaches to have a sniff when, the boxes begin  to spit, threaten and writhe.

Bypassing the ferry at speed, are sailing boats of all sorts, laden with madmen who enjoy provouqing the winds. They rock and pull ropes. Lines snap. All are thrashed by the waves, which drench and mock them, all are wet to the skin, cold and salty and smelling of sweat and adrenalin. Faster than the ferry they race- ther's wind enough for a biblical tale, proper melodramatic wind. Men and women race the whole course, but only just before they arrive to port, and find them self in font of that red bouy which marks the end, a real ramapage explodes. The ultimate battle, the boats push and shove, ripping muscles, carbon slamming , giving it all, just to be faster than the one boat which has until than ridden in front.

The whale opens its mouth, passangers roll off on to the shores. A gush of win lifts the new arrival's hair, to the sky. Tourists have arrived. How nice it is to be tourist. You can lift my hair up all you like,

The riviera is full of the plankton turning into people. Yet the all push and gather once more, moving as one, and one as all, and into the doors of  the hotel for free grub.

The Vis regatta is the highlight of the year for the island Vis. It is a clear sign, the official end of summer working season ,  and and end has to all tourist visits. The prices are very much set up for foreigners, for this years last manever of releaving the tourists of cash.


Yet it all constitutes the island fairy tale. You want capers? These capers of ours which grow on the rocks? These organic capers have not been touched by pesticides or a human hand once during their growth, so if you want these capers, than my fiend flash more than they are worth of cash.
But those capers are sold with so much charm, and hunger for conversation, for the islanders know once the tourists retreat, they will not have any one left to talk to. They will be forced to socialise with the neighbours with whom they will most certainly fall out with at least a hundred times during the winter.

So the bars are packed. 155 sailing crews, journalists, wives, children, grandmas, locals, everyone migrates to the bars. The town is engulfed in a cloud of coffee and vine. All apartaments are full, the grandmas which rent them are orgasmic, raising prices sky high for every nook and cranny. The restaurants are roasting lamb, fish, bringing out the liquors, vines, whilst working staff sing quietly to them slef "Oh yeah summer has come to an end."

When at the end of the weekend the boatmen, sailors, captains, board the boats, and that gas trumpet is sounded, PAAAAP PAAAP troughout the bay. With a rustle of wings and sails the seagulls, and boats lift off, and the Vis Riviera is deserted. The island turns into a paradise.


The waitors than do not shake crumbs off the tables, but from their teacloths shake the onto the guests for daring to stay another day. The rental-hags bang on the doors, "summer has ended, go away, no you can not wait here until the ferry arrives!" Its the firs day of winter, first day of winter, a chef hollers out of his restaurant, to the guests and neighbours, its over, we are closing! Cycles, scuters, which had been rented all summer, are abandoned on the street without the presence of their owners, for no one cares any more, The winter has begun.

When the regatta withdraws, and the last tourists return on the ferry, the island sinks into sea mists, silence, and a soft hidden sun.
Other than to the olive harvesters, Vis simply disappears off all sailing charts until spring. When the islanders have had a good winters sleep, and wake up to realise that they could do with a bit more cash, they open up their shutters, and dismiss the mists, turn on the lighthouses, and heat up the coffee machines, like fires of old, around which they gather , to decide, when the island will appear up again on the gps chart, and than they call the port in Split, and request, the port authorities " Do start the ferries, and send us again our tourists"

Viška Regata

Veliki trajekt čeka. Usta razjapjena kao golemi kit, na njegov jezik penju se kamijoni, aute, motori, I mali miniaturni ljudi, veličine plakntona, trajekt nas niti ne osječa, ali nas rado guta.

U trajektu raja, uzbuđenje, regata . Svit  je sastavljen  od žena i djece pre malih da bi jahali vitrove s nabrijanim očevima na leđima škipećih jedrilica, staraca koji gredu povirit ima li ča maslina ove godine, kamijonđija, I pokoji turist, od vrste dostatne same sebi, što dolaze bez društva, a sretneš ih di god se okreneš, rado usvoijivi, gledaju te kao mace uličarke, odvedi me na obid koji se ručno kućno wow, skuva sa organskim povrćem iz vrta oh my god, , iz zalija s increadable domaćim extra vergine ujem. A uz sve te likove sidi i jedna žena, s njom četri kutije, u svakoj po mačka, svaka mačka sidi drugoj na glavi, sve tihe i pristojne dok ne priđe ih ponjjušit koji suputnik pas, kad se sve četri kutije na kostriješe, pljucaju I prijete.

Uz trajekt jure letilice, jedrilice, pune ludoga svita šta voli se vitron bakčat. Ljuljaju se natežu, konpi pucaju, valovi ih mlate, moče, zajebaju. Svi su mokri do kože, ladni I slani,  smrde na znoj i adrenalin. Brži su od trajekta. Ima juga ka u priči, bibliskoj, melodramatičnoj. cilo vrime se natječu ti mužjaci i žene na brodima, ali tek pred luku, pred onu crvenu bovu šta kraj označuje, stvara se prava halbuka, zadnja bijesna bitka, tu se naguraju, mišiće čupaju, brodima se mlate, daju sve ,samo da budu brži od broda do tad pred -ase.

Kit je otvorija usta, izkotrljali se putnici na obale Visa. Reful je diga svima kose u nebesa. Stigli su turisti. Kako je lipo turist bit. Jej samo ti nosi moju kosu gori.

Riva je puna planktona šta postaju ljudi. Ali opet se svi guraju skupljaju i miču ,svi ko jedan jedan ko svi na fažol kroz usta hotela na besplatnu spizu.

Vrh je to godine za otok Vis, Viška regata. To je dokaz, živi pravi dokaz da doša je kraj litu, da konačno fureštima došao je kraj. Cijene na Visu naštimane su za furešte, jedan zadnji manevar za iscidit od turist ča se da.
Ali to I jesu otočke priče. Ti bi kapare? Ove naše kapare ča rastedu po škoju? E bogati to su ti organski kapari, ni pestcidi, ni ljudska ruka nije takla te kapare dok rastedu, očeš kapare- 200kun.! No te kapare prodaju sa takvim šarmom, I gladi za razgovorom, jer znaju višani da kad turistima dođe kraj, neče više imat ni s kin popričat. Morat če se družit s onin  susidin s kin se sto puta tokon zime zavade.
Pa su kafići puni. 155 posada jedrilica, novinara, žena dice, baba, I domači sjati se po kafićima, cilo misto miriša ka kava I bevanda., Svi su apartmani puni, babe šta ih iznajmljuju doživljavaju orgazme, dižu cijene za svaku šupu u nebesa, kakve ne bi prošle ni u srid lita. Restorani vrte janjad, peču ribe, vade rakije, vina, šta se god ima. A uglavi cili dan domaći pjevuše, litu došao je kraj...

Kad koncem vikenda skupe se brodari, jedriličari, kapitani, ukrcaju se u brode, I ona plinske truba odjekne valom PAAAP PAAAP, I uz klepet jedara i krila dignu se galebovi i brodi, Viška riva ostane, pusta. Prazna. Počeo je raj.


Konobari tad ne tresu mrvice sa stola na pod, nego sa krpe po zadnjim gostima ča su se usudili ostat još jedan dan. Babe iznajmljivačice mlate na vrata, litu došao je kraj, biž te ča, ne-morete čekat u apartmanu sve do trajekta! Prvi dan zime, prvi dan zime, viče kuvar restorana i gostima i susidima, gotovo je , zatvaramo. Zatvaraju se kafići, restorani, zavjese i škure. A bicikle, skutreri, što su se iznajmljivali cilo lito, ostavljeni su bez nadzora, bez vlasnika po mistu, bez ključa, nikoga više nije briga.. Počela je zima.

Kada se skupi regata, I zadnji turisti pođu na trajekt, otok se utisne u morske magle, tišinu, blago skriveno sunce,  I osim za maslinare Vis se izbirše sa pomorske karte. Sve do prolića, kada se svit pošteno naspava, I shvati, o dobro bi mi došla još koja kuna, onda otvore škure, rasprše magle, upale opet svjetionike, zagrju kafe aparate ko krijesove od davnine,  oko kojih se skupe višani, da odluče kad če se opet upalit na brodkom gpsu, I tad zovu u luku Split I kažu "Pokrenite vapore, pošaljite nam naše furešte."

Little swimmer

When I need to pee in the night,
little swimmer wakes up and goes bing, bang boom, and I cant sleep whilst the dance is on.

When I walk too much, little swimmer goes, Bam M'am  sit down please, and I know I must recline before she starts to tease wriggle and tease.

I understand that she can suck her thumb now, yawn, dance obviously ,has lashes, an hair, and can hear all the things her brother says like.
" I will  be my babies boss.
I will not let her eat my coins.
I will teach her to play.
Anyone who tries to scare my baby I will beat bam bam -this way.
Babies love sweets he says, so via mother post , he sends sweets her way.

And little swimmer is quite content, she knows she awaited for.

Talijanska Televizija

Svaka država ima svoju televiziju. Svaka nacija stvori neki prepoznatljiv stil televizije, kakvoću reklama, sadržaj I izbor emisija, te postoji neki opipljiv i prepoznatljiv izgled voditelja emisija. Odviše sam domaća, I moja mišljenja sigurno bi bila optrećena navikom koristinka da bi kritički mogla opisati stil hrvatske televizije. Ali odavde, pilotirajući kroz programe,  povremeno naletim na Rai uno, prvi I naj reprezantivniji program talijanske državne televizije. S ove udaljenosti mislim da jesam u poziciji,  opisati talijansku televiziju. I mislim da moram, ma I vi ste na nju nabasali, I namjerno ju odbili gledati, jer je nevjerojatna, ali došlo je vrijeme, da kažem par crtica o talijanskoj televiziji:

Bogati jeste li vidjeli kako na talijanskoj televiziji ama baš svi voditelji su sastavljeni od plastike?

Ima nekoliko kategorija talijanskih voditelja.: Mlade voditeljice koje su na sve moguće načine naštimane da izlgedaju što barbi-sličnije. Plastične sise, sjajne i tvrde ko navošteni limuni iz Lidla. Usne prenapuhane kao mekane unutrašnje gume bicikle, a kutovi usana izgledaju upravo kao te unutrašnje gume bicikla kada su preklopljene. A nosovi, svi nosevi su očito ispečeni od tjesta iz iste knjige recepata  talijanskih kirurga.

Sljedeća kategorija voditelja, su žene u godinama. Lice nategnuto ko nova jabuka, u koju su se ušile namjerne rupice u obrazima kakve bakica nije imala niti kada je bila u vrtiću, obrazi su natekli, napunjeni s salom iz bedara ko papričice, oći podignute, izdužene, izbuljene, čelo zabrokvano u kosu. A vrat?
Očito nema ništa u knjizi recepata talijanskih slavnih plastičnih kirurga pod temom vrat.
Ispod nategnute maske, vise guše gušterica. Vrat pada u nekoliko razdvojenih kesa, kože pušaća, izrezbarenih kao kora stoljetne kornjače. To su vratovi gmazova. Neznam zašto ih ne prekrivaju nećim osim sa kosom, bit če jer i stare voditeljice prodaju svoje ukiseljene silikonske dunje na pladnju nisko rezane majce.

Zatim postoje i muškarci na talianskoj televiziji. Ako su muškarci na talijanskoj televiziji mladi, onda svi , ama baš svi nose naočale debelih crnih kvadratastih okvira, jer su uvjereni da tako izgledaju kao intelektulaci. Ne znam zašto talijani postaju čelavi prije i više negli to postaju ostali evropljani, no , svaki je isti, čelava glava, crne cvike, obučen u odjelo, I priča talijanski, pare roboti- kada su napravljeni masovno u Kini.

Dolazimo sada na starije generacije voditelja talijanske televizije. Stara garda, jer su u duši mladi, nose te iste crne kvadrat cvikere, i odjela, ali za razliku od mlađih kolega ovi uzgajaju individualizam i osobnost koje izraze putem svojih obrva. Kao prvo- piše u knjizi recepata talijanskog plastičnog kirurga, starcu napumpajte čelo botoksom, dok ne izgubi prvotni oblik glave s kojom je čovijek rođen. Zatim polirajte to namjerno povećano čelo ( kako bi izgledao još više intelektulano )da sjaji, a na to ljepite, bojajte, depilirajte, I tetovirajte što strašnije oblike obrva moguće.* Po mogučnosti te obrve neće ličiti na nijedne druge postojaće obrve, I to je bitno kao bi starac bio unikatan, te u redu je da izgledaju nelogično ili da se nalaze posred čela.   Kako bi starac što bolje izrazio svoj mladi duh, na televiziji mora biti okružen dotjeranim manekenkama, po mogućnosti curama iz drugih država kakve  ne pričaju talijanski jezik- kako bi šutile tokom emsije umjesto da uvijek upadaju u riječ, kako to inače čine talijanke.

To je više manje špranca za ljude na taljijanskoj televiziji. Opčenito, vjerojatno jer im je taj ukus ostao još od doba velikoga Rima, uz te svoje voditelje, emisije poprskaju sa variacijom gostiju, svih oblika, boja, invalidnina, ne iz političke korektnosti ili su-osječanja, nego više iz zabave, da se razdražuje što više osjetila javnosti, jer ti ljudi zapravo imaju ulogu poput gladiatora, nebitini su, ali, pridonose sceni.

A scena. Scena , I pozadina svih tih talijanskih emisija. To je kombinacija poživot opasna za epileptičare, jer sve emisije su postavljene na krićavo osvjetljene podije, disko svjetala svih boja, koja se gase pale, vrte, skaču, i obrubljuju kao latice nadrelističnog cvijeta, nadrealne plastične voditelje.

Poprilično je odbojna ta televizija ,ali vjerovali ili ne, gledaju je talijani. Nisam nikada mogla razumjeti kako uspiju se koncentrirati, pa živila sam I ja u Italiji, I nikad ama baš nikad nisam poželila upaliti televiziju, jer taj napad na osjetila koja su drećala iz nje bio je odbojan. Ali gledaju je iz postelje i naj pametiniji talijani, i odmaraju se uz nju na kaučima. Što to kaže o njihovoj duši, reflekcija te televizije? Kako im to može pasat? Kakvi su ti ljudi kojima je ta televizija dio svakodnevnog života?


Došli su na vjenčanje u Hrvatsku obitelj poznatog voditelja talijanske televizije. Ženio se sin voditelja za jednu Hrvaticu. Talijani su stigli sa helihopterom. Svaki muški uzvanik sa strane Mladoženje, bio je odjeven u odjelo namjerno razlićite nijanse bijele kave. Mladoženjev tata je bio isplastificiran, sjajan i nategnut kao vakumirani pršut. Mama koja je nekoć bila ta mlada , egzotična asistetica na emisiji muža, s pola njegove životne dobi i sama je bila stara, suha, stravićni trofej plastične kirurgije.
 Kad su mladenci se oženili, tata je zaspao za stolom, mama je na vjenčanju skočila u grmlje s jednim od hrvatskih gostiju,  mladoženja je plesao sa svima osim sa mladom, dok pridošli gosti su zavodnički napadali lokalne toliko, da su se u restoran vraćali kožom punom igla od kaktusa. Glazbenici cigani su pokrali beštek, pa se nije imalo s čim jest tokom čitavog vjenčanja. To što je na vjenčanje trebao doč i Berlusconi, ali je uperio svoj zrakomlat na krivu adresu, pridonilo je sveopćoj atmosferi, čudnog ludila, tuđeg "normalnog" svijeta. 

Prometni znak: oprez susret s materijalistom učestao Traffic sign: waring materialist aproaching

Kada pri prvom upoznavanju osoba ti poćme nabrajati nekretnine svoje šire obitelji.
Pogledaj na sat, potraži konobara, otkaži kavu.
Pri prvom upoznavanju kada osoba te pita a šta sve imaju tvoji od nekretnina,
digni se,
 kao da si vidio crnu mačku,
pljuni tri puta,
I hodaj unatrag,
reci žao mi je , život je pre kratak za boraviti blizu tebe.
I biti češ spašen.

Ako pak upoznaš tu ljušturu materijalistite , protu nagona, zbog konteksta u kojem često ih susrečeš,
I ostaneš na toj kavi bez apetita,
nastojaš uviditi što još ima da klapa unutra,
biti češ razočaran,
Materijaliista če se javiti sljjedeći put, isključivo ,ako na predhodnom intervuju si je matematički iskalkulirao da bi ti mogao biti od koristi, I tražiti će te kada mu nešto konkretno i besplatno treba.
Ti češ uvidjeti da ono što je klapalo unutra, iza tih očiju, ipak bilo je samo odzvanjanja te iste grube, I primitivne ljušture, jednog jednostavnog,
neprobavljivog materijaliste.
Pitanje je samo koliko češ vremena izgubiti od tog prvotnog upoznavanja I neprikladne teme,
do toga kada shvatiš da ništa drugog tu i nema.


Traffic sign: Waring materialist

When during your first encounter the person begins to recount all the real estate owned by their wider family,
look at your watch, seek out the waiter, cancel the coffee.
When during your first encounter a person asks you what your family owns in terms of real estate,
stand up, spit three times as if you had seen a black cat, and walk backwards.
before saying I am sorry, life is too short to spend time near you.
And you will be saved.

If on the other hand you acquaint better with that shell of the materialist, against your better judgement and instinct, because of a context in which you encounter them often, thus remain at that unappetising coffee politley to try discover what else is there on the inside ,
you will be disappointed,
Materialist will only say hi next the time, had ther in the initial interview mathematicaly calculated that you will be of use, and when they are in search of something substational and free of charge.
You will soon discover that the racket coming from the inside, from behind their eyes ,was simply the echo of the same rough and primitive outer shell of the indigestible materialist.
The question is,  how much time will you loose from the first encounter and the unsuitable conversation theme, to realising there is in fact nottihing else there.

Golden fingers, golden hands. I have just painted a whole galaxy.

Suvenir Splita ilitiga Art Genij Debeloprstonja

Ovo pišem na Hrvatski jer, jebiga, I ja sam iz Splita. Moram čuvat leđa braći splićanima, mada bi ih najrađe skinula sve gole do mudanta I natjerala ih da pokažu svoj talent  pred javnosću.

O čemu priča jedna slikarica, crna muha, špijunka..
Dragi moji koji razumjete ovaj jezik , vama ću reći, jer ipak slikarica sam. I ako prodajem rad I za manje negoli vrijedi, moje cijene su opet veće nego li čudo od umjetnosti koje možete kupiti povoljno liti. Ali postoji razlog za to. Dosta godina školovanja, oštro oko,  i jebiga ono najočitije,  slike koje prodajem, zaista i naslikam  .

Na ulicama našeg grada počeli su na svim kutovima teritorijalno mljeti zubima brojni novi umjetnici. Dok šećete ulicama, možda oduševljeno uskliknute u sebi, ma vidi ovo, slika, ulje na platnu samo 150 kuna! Asti boga šta je ovaj dobar, pomislite - dok spuštate cijenu sa 600 kuna naj bistijim, naj realističnijim akvarelima kakve nemaju u galerijama, koje prodaju puno skuplje one manje realistićne slike. Neda vam se niti ići do Emezzete kupovati one printove za oživiti vaše apartmane, jer jeftinije vam je kupiti ručni rad, splitskih "umjetnika" na ulici.

Uglavnom tako ljudi misle . Turisti koji prolaze ulicama , njima i dalje egzotične Istočne Evrope, oduševljeno kupuju što misle da su originalne slike za 120 kuna, cijena njima sasvim prikladna za radove najboljih umjetnika ovoga područja. 

Prošeću ulicom umjetnika pored Grgura Ninskog. Poslušaju prodajne parole sastavljene od  talijanskog, engleskog, njemačkog, izmišane skupa ko u veš mašini usta prodavača, te kinezi, talijani, englezi od kojih nitko , ama baš nitko nije razumio rečeno, uvjerljivo promatraju kopije starih hrvatkih majstora, isprintanih na platno, te bojanih pažljivom rukom amatera, tog istog brbljavog prodavača.

Nisu turisti svijesni da kupuju rad Emanuela Vidovića, kojeg je mudrac dao isprintat na platno , i boja svojim dječjim amaterskim debelim prstima, koji su do nedavna prodavali auto djelove u Dalmi. Kada oni znaju ko je Emanuel Vidović. Njima je čovik genialac , za samo 120 kuna!
Naravno da taj rad gotov ne izgleda niti nalik kao da ga je originalno naslikao Emanuel Vidović, pa eto i domaći svit pada jednako na prevaru, i kupuju povoljno, ilegalno kopirana i dorađena autorska djela s vlažnim potpisom debeloprstonje.

Mislim ako turisti se ne zadržavaju, i ne troše, zašto bi autori suvenira trošili vrime I uložili pare na stvaranje suvenira? Ovo je doba instant satisfakcija. Vrijeme da bez utrošenog virmena, i bez para, vrtiš pare, pa jesmo li brate na blakanu ili nismo?

Da mozak radi dulje od tri sekunde, prolaznici bi mogli primejtiti da na dva , tri, štenda, na istoj ulici, prodaju se ama baš iste, kompletno iste grafike, istog autora, s različitim potpisima.

Dakle jedan od vlasnika štenda, prodaje kopije slike starijeg oca, fotokopije koje su bojane pastelom, i dorađene. Ali sam autor ih dorađuje, te su sasvim legalne. 4 metra dalje, naš debeloprstonja prodaje te iste slike na policama uz falsifikate Vidovića.

Debeloprstonja, fotokopira iste grafike iz knjiga, boja ih akvarelom, te ih prodaje pod svoje. Neznam dali je uvjeren da ih je sam stvorio, ili je samo toliko duboko ušao u ulogu slikara da nezna stati. Pita me jedno jutro, " Što Vi akademska umjetnice mislite o ovom radu, mislim da sam postigao posebnu dubinu?" Jadnik zaista misli da ga  nisam prozrela. " Ne sviđa mi se" odgovrim iz dišpeta , ružno obojanoj fotokopiji . Mada na dane čisto iz pristojnisti pohvalim mu neke očite lopovluke, da održavam susjedne relacije.

Jebiga, ovo lito mi je prasnuo na um eureka tenutak da ja prodajem slike na ulici.  Odlučila sam crtati portrete - na ulici- počevši s bijelim papirom, i pred modelom dvoršivši rad, s mojim potpisom. Bilo  je to zanimljiv pokušaj, neka moja maštarija i sentimentalnost o Monmatru, ali vjerovatno prođevši me niste vidili, jer sama sebe nisam mogla uvjeriti da mirujem u tom okruženju.

Večina prodavača na ulicu su " invalidi rata". Niti jedan nema primjetne fizičke poteškoće ili invadiditete, ali svu su na penziji. Međutim ratna penzija, kao da ih sve ovlaštava da nastavljaju ratom. Ti bivši ratinci, umjetnici amateri na ulici, svi su u ratu. Jedni drugima pišaju po štandovima noću, povraćaju, tuču se, prijavljuju se međusobno policiji, bilo je i gađanja sa govnima, ali po meni najveći vrh, dosegao je debeloprstonja kada je na štendu porodice starog grafičara kojeg podkrada i čije radove kopira , napisao, " Printara".

Otkad su počeli sa art biznisom novorođeni amateri slikari, printare u Splitu su procvale. Imaju posla ka nikad. Mislim otkada sam ga upoznala prije 6 godina jedan umjetnik ,akvarelist, " genij" opisao ga je poznati galerist- "koji postiže takav nevjeroatan realizam, takvu čistoću," kakvu jedan glaerijst nema obrazovanje i oko da prepoznaje, printa ama baš iste fotografije. Prinotve potom kistom razvodni, mrvicu tek, nako da se čini kao da je naslikano na papir a ne štampano, a zatim prodaje pod naslovom "Ručno slikani- Akvareli". Ljuti se što mu ne zaustavljam velike grupe tursita kad ih vodim gradom-, da prodam te radove.

Ma čak ga ja i najavim, opet iz nekog glupog bratstva,  prodajmo sve turistima dok traje- manije , što nas je sve obuzela. Ali pohlepan je i taj proćelavi debelo prsti amater, pa nemoš brate , isprintat fotografiju " Kašete škampi", s onim tisuću i jednim detaljem, brkovi, nogice, oći -škampi, u miniaturnom detalju na maloj slici, a ti s tim debelim staklenim naočalima, i debelim drhtavim starćkim prstima, pa nisi jednostavno uvjerljiv.

Ali  oni stvarno misle da ja to ne vidim. Pa i dalje glumim. " A ova mi je najdraža slika od svih" Smeraldna Vala na Hvaru, ali misilim se koliko si je samo puta isprinta od kada sam ju privi put vidila prije 6 godina..

A da je to bar sve. A da ne spominjem one slike jeftino naručene i oslikane u Kini, prodavane s splitskim potpisima! Ma nije to ništa, da završim samo priču o debeloprstonji. Čovik je vrhunski prodavač. Prodaje ka niko. A kad mu zafali slika, otiđe do tečaja slikara splitskih penzionera, i kupi po niskoj cijeni mokre radove amatera penzića - bez potpisa. Zatim potpiše sebe, i proda sve.

Uvela sam vas samo u neke od mogućnosti  zašto su jeftine slike "hrvatskih slikara" na našim ulicama. Kada prođete te "umjetnike" na ulici pitajte se zašto ne slikaju ništa dok sjede, prodaju, I gube dragocjeno virjeme na ulici?. Odgovor je uglavnom - jer neznaju slikati.  A dali se Vama isplati kupovati takve radove na kraju dana sami možete zaključiti.. Dali je skupo ili jeftino platiti 120 kuna za fotokopiju rada nekog autora koju potpisuje krivotvor? Zar nije veći gušt kupiti autorski jedinstven rad živog umjetnika, I osječati doživotno zadovoljstvo sa slikom, koje možda će se osječati I naredne generacije,  a time I podržati iskreno stvaralaštvo u ovom gradu. ..