Suvenir Splita ilitiga Art Genij Debeloprstonja

Ovo pišem na Hrvatski jer, jebiga, I ja sam iz Splita. Moram čuvat leđa braći splićanima, mada bi ih najrađe skinula sve gole do mudanta I natjerala ih da pokažu svoj talent  pred javnosću.

O čemu priča jedna slikarica, crna muha, špijunka..
Dragi moji koji razumjete ovaj jezik , vama ću reći, jer ipak slikarica sam. I ako prodajem rad I za manje negoli vrijedi, moje cijene su opet veće nego li čudo od umjetnosti koje možete kupiti povoljno liti. Ali postoji razlog za to. Dosta godina školovanja, oštro oko,  i jebiga ono najočitije,  slike koje prodajem, zaista i naslikam  .

Na ulicama našeg grada počeli su na svim kutovima teritorijalno mljeti zubima brojni novi umjetnici. Dok šećete ulicama, možda oduševljeno uskliknute u sebi, ma vidi ovo, slika, ulje na platnu samo 150 kuna! Asti boga šta je ovaj dobar, pomislite - dok spuštate cijenu sa 600 kuna naj bistijim, naj realističnijim akvarelima kakve nemaju u galerijama, koje prodaju puno skuplje one manje realistićne slike. Neda vam se niti ići do Emezzete kupovati one printove za oživiti vaše apartmane, jer jeftinije vam je kupiti ručni rad, splitskih "umjetnika" na ulici.

Uglavnom tako ljudi misle . Turisti koji prolaze ulicama , njima i dalje egzotične Istočne Evrope, oduševljeno kupuju što misle da su originalne slike za 120 kuna, cijena njima sasvim prikladna za radove najboljih umjetnika ovoga područja. 

Prošeću ulicom umjetnika pored Grgura Ninskog. Poslušaju prodajne parole sastavljene od  talijanskog, engleskog, njemačkog, izmišane skupa ko u veš mašini usta prodavača, te kinezi, talijani, englezi od kojih nitko , ama baš nitko nije razumio rečeno, uvjerljivo promatraju kopije starih hrvatkih majstora, isprintanih na platno, te bojanih pažljivom rukom amatera, tog istog brbljavog prodavača.

Nisu turisti svijesni da kupuju rad Emanuela Vidovića, kojeg je mudrac dao isprintat na platno , i boja svojim dječjim amaterskim debelim prstima, koji su do nedavna prodavali auto djelove u Dalmi. Kada oni znaju ko je Emanuel Vidović. Njima je čovik genialac , za samo 120 kuna!
Naravno da taj rad gotov ne izgleda niti nalik kao da ga je originalno naslikao Emanuel Vidović, pa eto i domaći svit pada jednako na prevaru, i kupuju povoljno, ilegalno kopirana i dorađena autorska djela s vlažnim potpisom debeloprstonje.

Mislim ako turisti se ne zadržavaju, i ne troše, zašto bi autori suvenira trošili vrime I uložili pare na stvaranje suvenira? Ovo je doba instant satisfakcija. Vrijeme da bez utrošenog virmena, i bez para, vrtiš pare, pa jesmo li brate na blakanu ili nismo?

Da mozak radi dulje od tri sekunde, prolaznici bi mogli primejtiti da na dva , tri, štenda, na istoj ulici, prodaju se ama baš iste, kompletno iste grafike, istog autora, s različitim potpisima.

Dakle jedan od vlasnika štenda, prodaje kopije slike starijeg oca, fotokopije koje su bojane pastelom, i dorađene. Ali sam autor ih dorađuje, te su sasvim legalne. 4 metra dalje, naš debeloprstonja prodaje te iste slike na policama uz falsifikate Vidovića.

Debeloprstonja, fotokopira iste grafike iz knjiga, boja ih akvarelom, te ih prodaje pod svoje. Neznam dali je uvjeren da ih je sam stvorio, ili je samo toliko duboko ušao u ulogu slikara da nezna stati. Pita me jedno jutro, " Što Vi akademska umjetnice mislite o ovom radu, mislim da sam postigao posebnu dubinu?" Jadnik zaista misli da ga  nisam prozrela. " Ne sviđa mi se" odgovrim iz dišpeta , ružno obojanoj fotokopiji . Mada na dane čisto iz pristojnisti pohvalim mu neke očite lopovluke, da održavam susjedne relacije.

Jebiga, ovo lito mi je prasnuo na um eureka tenutak da ja prodajem slike na ulici.  Odlučila sam crtati portrete - na ulici- počevši s bijelim papirom, i pred modelom dvoršivši rad, s mojim potpisom. Bilo  je to zanimljiv pokušaj, neka moja maštarija i sentimentalnost o Monmatru, ali vjerovatno prođevši me niste vidili, jer sama sebe nisam mogla uvjeriti da mirujem u tom okruženju.

Večina prodavača na ulicu su " invalidi rata". Niti jedan nema primjetne fizičke poteškoće ili invadiditete, ali svu su na penziji. Međutim ratna penzija, kao da ih sve ovlaštava da nastavljaju ratom. Ti bivši ratinci, umjetnici amateri na ulici, svi su u ratu. Jedni drugima pišaju po štandovima noću, povraćaju, tuču se, prijavljuju se međusobno policiji, bilo je i gađanja sa govnima, ali po meni najveći vrh, dosegao je debeloprstonja kada je na štendu porodice starog grafičara kojeg podkrada i čije radove kopira , napisao, " Printara".

Otkad su počeli sa art biznisom novorođeni amateri slikari, printare u Splitu su procvale. Imaju posla ka nikad. Mislim otkada sam ga upoznala prije 6 godina jedan umjetnik ,akvarelist, " genij" opisao ga je poznati galerist- "koji postiže takav nevjeroatan realizam, takvu čistoću," kakvu jedan glaerijst nema obrazovanje i oko da prepoznaje, printa ama baš iste fotografije. Prinotve potom kistom razvodni, mrvicu tek, nako da se čini kao da je naslikano na papir a ne štampano, a zatim prodaje pod naslovom "Ručno slikani- Akvareli". Ljuti se što mu ne zaustavljam velike grupe tursita kad ih vodim gradom-, da prodam te radove.

Ma čak ga ja i najavim, opet iz nekog glupog bratstva,  prodajmo sve turistima dok traje- manije , što nas je sve obuzela. Ali pohlepan je i taj proćelavi debelo prsti amater, pa nemoš brate , isprintat fotografiju " Kašete škampi", s onim tisuću i jednim detaljem, brkovi, nogice, oći -škampi, u miniaturnom detalju na maloj slici, a ti s tim debelim staklenim naočalima, i debelim drhtavim starćkim prstima, pa nisi jednostavno uvjerljiv.

Ali  oni stvarno misle da ja to ne vidim. Pa i dalje glumim. " A ova mi je najdraža slika od svih" Smeraldna Vala na Hvaru, ali misilim se koliko si je samo puta isprinta od kada sam ju privi put vidila prije 6 godina..

A da je to bar sve. A da ne spominjem one slike jeftino naručene i oslikane u Kini, prodavane s splitskim potpisima! Ma nije to ništa, da završim samo priču o debeloprstonji. Čovik je vrhunski prodavač. Prodaje ka niko. A kad mu zafali slika, otiđe do tečaja slikara splitskih penzionera, i kupi po niskoj cijeni mokre radove amatera penzića - bez potpisa. Zatim potpiše sebe, i proda sve.

Uvela sam vas samo u neke od mogućnosti  zašto su jeftine slike "hrvatskih slikara" na našim ulicama. Kada prođete te "umjetnike" na ulici pitajte se zašto ne slikaju ništa dok sjede, prodaju, I gube dragocjeno virjeme na ulici?. Odgovor je uglavnom - jer neznaju slikati.  A dali se Vama isplati kupovati takve radove na kraju dana sami možete zaključiti.. Dali je skupo ili jeftino platiti 120 kuna za fotokopiju rada nekog autora koju potpisuje krivotvor? Zar nije veći gušt kupiti autorski jedinstven rad živog umjetnika, I osječati doživotno zadovoljstvo sa slikom, koje možda će se osječati I naredne generacije,  a time I podržati iskreno stvaralaštvo u ovom gradu. ..