Galatan lajživac

U njenoj kući nema di nije bilo robe. Očito se bori sa peglom, hrpa robe  prekrivala je cijeli kauč i stol te padala u rukavima i nogavicama do poda, ma to je bila đungla, pakao. Pitala me je oču li kafu. Hoču ja sam gost rekao sam. Oprosti za stanje kaže ona. Ja sam gost ja ništa ne zamjerujem on joj odgovori. Žena napravi kavu, gurne rukom dio planine od suhog veša i oslobodi kut stola dovoljno velik za čašu vode i kavu da stane. Jeli to uredu? Pita me. Da svakako ja sam gost, sve je više nego dobro odgovorio sam.

Prosjedeli čovik, pročelav I obučen u odjelo i sve moguče nijanse gline, od cipela , bičava pa na gore, gdje antipatična glava točala se u vlastitoj nijansi gline, ukrašena s sunčanim naočalama i izrazom superiornosti nad svemirom sjedio je u kvartovskom kafiću, ugnježđen u oblaku laka za kosu među generozno mekanim tijelima dvije penzionerke koje su zveckale sa zlatnim nakitom a do njegvoe noge sjedila je siva rudlava pudlica.

Katastrofa, nikad nisam vidio nešto gore!  Nastavi ogovarati čovjek očito u penziji, jer kroz jutro, muškarci u odjelima inače ne zalaze u kvartovske kavane da bi proveli jutra sa gospođama gerijatriskih doba

A onda smo jednom otišli na ručak. Kupila je neko odjelo,  kostim pre vulgaran za ženu. Pre kratak u nogama, sise ispadaju na stol.
A ja joj kažem izgledaš baš lijepo.

Što bi drugo da kažem? Najgori ljudi su oni koji govore istinu drugima. Ljudi najviše mrze čut istinu o sebi, ona najviše boli, ljudi vole da im se laže. I tako pojeo sam ručak, misleći u sebi, a zbog tog kostima ostatak mjeseca nečeš jest ništa osim kumpira, jel da.

I tako sjede debele penzionerke okićene zlatom, betoniranih frizura, ne govore, samo slušaju, polu nasmješene, jer one su se spremile za ovu kafu očito, svaka dlaka bila je na mijestu. On također primjer svoje velike pedantnosti to nijansiranje boje gline usavršio je , kako samo penzioneri mogu, nitko drugi ne posjeduje takve boje. Velikim rijećima, književnim jezikom, gestikulirao je tako čovik ogovarajući jednu, po jednu osobu, zajedničkih poznanika dok god je trajala moja kava, pa dalje.

Meni je bilo očito da če iste te babe ogovarat na sljedečoj kavi, sljedečem slušatelju, ogadit če ih do beskraja, da nitko više s njima ne želi sjesti. A one iako su to slutile gledale su ga zadivljeno, kao da samo sjedenje s ovim galantnim lažljivcem je privilegija. Jer one su s njim sjedile i pile kave, a nisu u tom trenutku bile predmet njegove priče.