Lov na vjenčanice započeo je prije dvije godine, udužen s Becky. Odlepršale smo k najglamuroznijem butiqu u gradu i pokušale svaku moguću halju. Između skidanja u gačice, gnječenja, guranja, vezivanja i usisavanja u sve moguće oblike kontese i kraljice, Becky i ja pile smo čaj taj dan i uživale naš luksuzni san.
Sljedeća lokacija, za prove haljina bila je na drugoj strani grada, gdje nismo prošle ništa bolje od tvornićkih kokoša i bile gurnute u, i van, još jedan niz haljina.
Moram reći umorilo nas je prilično. Neko vrijeme bile smo gotove sa manijom vjenčanica. Otkazale smo ostatak prova a Becky je odletila u Englesku te si našla haljinu i postole pa čak i odjeću za djeveruše u jednom dućanu, bez stresa, naravno osim neizostavljivog prisustva matere.
Kako se datum mom vjenčanju bližio, potpalila sam potragu i bacila oko u Splitu gradu. I dalje mi se sviđala ideja svile. Ali sve te kontesa , maria antonieta, napuhane, komplicirane vešte , ove godine jednostavno više nisu prijale, pa sam se i ja odpratila u Englesku.
Kao i uvjek jednostavno je bilo pre zabavno, aktivna vrsta praznika, i nakon milijun putovanja vamo-namo sa pod-zemnom između prijatelja, guljenje odjeće samo da bih je opet odjenula ,doimalo se gubitak sasvim dobrog vremena.
No kako sam putovala turneju starom domovinom, mamina prijateljica imala je eureku. Htjela me je iznenaditi sa revijom vjenčanih haljina, koje bih ja provala, haljine iz njene kompanije, i stavila ih je sve u auto, sa planom da me ulovi u tete Barbare, no, neznajući ja sam već bila otištla iz tog kraja , da niti jednu nisam provala.
Djevojka, njenog sina provla je haljine, slike su poslali, a na meni je bilo samo odabrati.
Haljine su bile prekrasne. Satin, chffon, svile. Jednostavne haljine. Taman dovoljno duge šlepove. Odmah sam znala koju želim nostiti. Pamela je spasila dan, gotov je bio orbit dosadnih dučana, stavila je haljinu u kutiju i jednostavno je poslala.
Nakon mnogo dana nestrpljenja, haljine su stigle u Hrvatsku. No vjerovali ili ne, kada poštar ovdje vidi kutiju on je ne donese na vrata da ponudi vam dobar dan, ne ovdje pošta čudna je stvar. Prvo otvore kutije i dobro prokopaju. Zatim slobodnom procjenom vrijednosti izmisle neku carinu.
Pa se mora iči u glavnu poštu grada i platiti za pismo u kojm piše da svoj paket nečeš tek tako primiti.
I ako se protiviš njihovoj optužbi importacije, i kažeš da nema račun,a da je zaista dar, oni jedonstavno takve razlog ne prihvate. Draže im je imisliti glavoblju od cijene i naplatiti.
Porez na moj paket, svekrva kaže , je način kojim država poploćava ulice gradova. Dakle. Trebalo je tjedan dana odlaska na poštu, zivkanja, smješenja, škrabanja po papirima, i pokzivanja trudnog trbuščića da konačno odkupim istučenu kutiju .
Ali u žurbi jutra uspjela sma zaboraviti ključ u stanu, i isključala se van. Trebalo je taksijem do jaruna, tolerirati taksistu koji je pričao o pasjim kakicama putem tamo i natrag da dospijem do ključa koji bi mi dopustijo otvoriti u privatnosti kutiju koja je gorila svo to vrijeme.
Konačno u unutra stana. Nožiće su napale selotejp. Dvije haljine u plastici iskočila su na svjetlo dana. Brzinski sam zbacila krzna i kaput, raspalila radiator, pritisinla play na pjesmi koji uvjek nosi sreću, raspršujući hlaće, cipele, čarpe. Skinula sam se u gačice, domaknula barikade sa ogledala u hodniku, i skliznula tjelo u satin, oči pune čuda, zubi reflektriajući kristalčiće.
Da bih otkrila kako veličina koja je uvijek bila moja odjednom se suzila. Kako to može biti? Zgnjećila sam i dizala prsi gori i doli ali jednostavno su explodirale iz haljine. Nisam mogla zamisliti da sise ikada mogu biti pre velike. Ali nakon struka više se nije dalo zakopčati.
Malo manje vesela, skinula sam haljinu i odbacila štikle, da bih uzela pravu, broj jedan, haljinu koju ču nosti na taj dan.
Sastavljena je od chiffona boje bjelokosti, i starniskih draguljića, jednostavno je prekrasna. Ušla sam u nju, vrlo polako, uživajući u trenutku, prsi su stale, uzbuđenje je poraslo, polako sam marširala do ogledala da bih uočila trbuh koji strši van kao bovan.
Ah. Šta da rečem? Nemam pojma što ću nosti tu većer.
No comments:
Post a Comment