Kako netko uopće uspije, u slučaju kada ima sve potrebne sastojke, ipak skuhati nešto strašno? Odgovor je , manjak entuzijazma ili previše entuzijazma.
A kada prebacimo problematiku iz kuhinje- na ljude oko nas.. Kako kliknuti s nekim kao rijetko s kim i kompletno uništiti prijateljstvo?
A to se događa. Mnogim ljudima. Što se to zapravo dogodi? Nastupi euforija otrkića netkoga i zatim strah od daljneg saznanja- u slučaju da se sve ispostavi gore nego se na prvu doimi- ili zbog straha upuštanja u nešto što bi moglo biti značajno, izvodimo bedastoće i ponašamo se - neprimjereno.
Hm, dobila sam ovih dana neočekivano priznanje, nakon mongo godina, od netkog tko mi je bio magnetičan, tada strašno davno u trenutku kada smo se počeli upoznavati- ali se ista osoba sakrila, nestala- od straha- neuspjeha- moguće različitosti.. Ali od tada godinama me gleda iz daljine, sa ruba okvira, te nakon tih milijun vremenski zoni, priznaje sebi i meni da ti strahovi nisu se realizirali, te ispostavi se da tiho pati, bori se za trenutak pažnje, i konačno mi kaže - žao mi je što me je tada bilo strah.
Ha ha. Odveć je kasno za promjene smjera inercije svemira, ali barem neki duhovi su se slegli, i kockice su pale na mjesto da ih se razumi.
Imala sam jednu prijateljicu što je živjela farmi, u blizini mog sela, kad sam tek stigla živjeti u Engleskoj. Ona je bila fantastičan drug, po pravoj mjeri divljaštva, pustolova i dobrote, a uz to bila je ljepa i imala je dugu smeđu kosu kao ja - bitno nekom s 11 godina jer sve je to činilo prijateljicom krojenom za mene. Mislim- sanjkale smo se sa pravim sanjkama u sred ljeta kroz prašnjave šume ! ..
Međutim ja sam počela srednju školu godinu prije nje- a kada me je dostigla, previše sam bila sramežljiva , da se potrudim družitit u novom okruženju.. Često su me mučili snovi u kojima činim prvi korak da se nas dvi podružimo. Ali u stvarnosti nisam imala hrabrosti, voz je nekako prošao.. I tako sam godinama sanjala tu situaciju. Zatim je voz zaista prošao, otišla sam na fakultet, i nikada mi nije prestalo biti žao što nismo ostale prijateljice.
Dvadesetak godina nakon što smo se upoznale, radila sam i živjela na otoku Hvaru , i jedno ljetno popdne naletim na upravo tu curu sa farme u Engleskoj, netom nakon što je doplovila na otok. ! Prepoznala sam ju odmah- imala je i dalje dugu smeđu kosu.Bila sam oduševljena. Kad je već sudbina tako umješala prste- tu drugu priliku sam iskoristila, družile smo se svo vrijeme dok je ljetovala. I mada ona i dalje živi na svojoj engleskoj farmi a ja sada živim u Dalmaciji, imala sam neki trenutak za doživit tu davno naslućenu super energiju- kako se realizira u prijateljstvo. Odlično smo se složile. I mogu ju svrstati u neke od mojih, iznimno cijenjenih ljudi.
Iznenađujuće koliki broj takvih priča imam. Od najbolje prijateljice s kojom sam sve djelila, veselje i očaje, i gurale jedna drugu na ostvarenje snova, s kojom se nakon mnogih godina vjerojatno od samog intenziteta prijateljstva upješno svadila i zbog čega obe patimo, jer absolutno nitko nema isti smisao za zajebanciju i humor, zapečaćen s bit ču tu za tebe kad ti treba.
I kako mi onda uspije opet izvesti isto? Očekivalo bi se da sam nešto naučila ili da sam pametnija nakon tih iskustava, da mi lampice u glavi počmu svirati alert alert, stani malo, šta god to radiš , a neznaš što radiš, uopče.
Jer od manjka entuzijazma- čovijek ne otkrije ništa, a od previše, puca po šavovima, puca kao zreli šipak i sjemnje bezbrojinh ideja raspršavaju se posvuda ne kontrolirano, beskrajne mogučnosti potaknute tim nekim oduševljenjem kemisko energičnim klikom, humorom, inteligencijom, otkriće netkog s kim djeliš bezbrojne teme, i vrve ideje... I onda,............ ništa.,............. Previše. Raspršeno. Kompletna šteta . Nema prijateljstva uopće, ma niti poznanstva.
Nepostojanje.
Ma koja totalna šteta kad jedna od onih rijetkih, iz te A-sorte ljudi s kojom bi bili spremni graditi svemirske brodove za prevesti ljude do druge galaksije, jer bi od prilike tako nešto u kombinaciji i vjerojatno mogli izvesti, nestane iz našeg života.
A zapravo trebalo bi reč nešto. Netko bi trebao reć nešto, da pokaže želju i zaustavi brisanje međusobnog postojanja. Pitanje je kada? Jeli pre rano, ili je svaki novi dan sve više pre kasno, i sve kasnije, kao s curom sa farme? Zapravo što je gore- reči ništa, ili govoriti ? Ili zaista samo treba odustati? Možda sve ljeći vrijeme, i sudbina , kako kažu stari.
Pitam se onda, zašto život dolazi u nastavcima? Nešto ti se dogodi- značajno te pogodi, i nemaš pojma kako ili zašto ili što, dok ne prođe pola života, da saznaš drugu polovicu iste priče koju je netko čuvao do tada, i da od tu možete nastaviti, sa mirnom glavom tu gjde ste se upravo našli, ili pak ispočetka.
Dali itko ima snage za reć, oprosti. I što to sve podrazumljeva? I dali ta rijeć kad bi bila izrečena, uopće išta mjenja?
No comments:
Post a Comment