Avion

Luca. U Italiji je ime. U Hrvatskoj je morska luka. Pored Mexico Citya tako se zove je mala privatna zračna luka. Piloteboy je dao neke dokumente a barikada se podigla, ušli smo u aerodrom, "spremnik je pun gospodine" zacvrčao je čovjek koji je izveo zrakoplov iz garaže, pripremio ga za proljetno vrludanje, te je odvezao parkirati automobil.

Maštala sam i željela da me meksikanac izbavi iz klopke Monterreya s ovim zrakoplovom, po mogućnosti u letu, koristeći uže ili pojas na koje bih se ja bacila s krova zgrade..

Samo Englezi su toliko romantični, od onda sam shvatila, a zapravo sam bila ništa manje uzbuđena pilotirati avion prvi put u živtu u društvu vrlo zgododnog pilota. Francuz-meksikanac je primio posebne upute da se brine o meni, tijekom mog boravka, od svog rođaka i mog kolege slikara u Rimu. Podizao mi je raspoloženje putem razigrane korispondencije tokom svih poteškoća postavljannja izložbe u Moterreju, a sada kada sam se vratila u Mexico City jedina prepreka koja nam je stala na putu do neba je bio njegov strah da bi se ja prepala.

Otkada mi je mama kupila prvu igračku avion,i buduči tokom djetinjstva otac me je često za svoje kave vodio u zračnu luku, uvijek sam htjela voziti avion. Samo sam čekala pravi trenutak da mi se to dogodi. Eto, eventualno se i ostvarilo,zaglavila sam s najzgodnijim čovjekom koji je bio odlučan da me nauči letiti.

U bazi smo prijavili let. Izveli mali Poljski ratni avion po dizajnu iz 1945 godine na pistu. I poletjeli u nebo.

Pilot-boy koristio je francuski i španjolski da mi pokaže što različite kontrole čine, botuni znače, te zbog stranih jezika sve se činilo kao nekekav san, te kada smo se našli dovoljno visiko u nebu , predao mi je joystick..

Upravljati zrakoplovom slično je upravljanjem gameboy-traktora, te istodobno je kao biti ptica. Nebo je svugdje, buka motora dere u bubnjiću vibrirajući kroz mene,a njegov savršen bijeli osmijeh i debele ružičaste usne, plutaju u kokpitu kao nekakva Dalijeva skupltura, dok ugodan ženski glas zračnog kontrolera pokazuje put kroz zračne džepove. Let je bio pun adrenalina, kada bi se avion naglo okrenuo ili zaronio na sekunde bih izgubila svijest,on bi iznova preuzeo kontrolu, moj trbuh bi se preokrenuo, gravitacijka sila je bila jača od svega što sam do tada osjetila. Pilotboy je naređivao da se dižem u visine, zaranjam dok nisam stekla samopouzdanje i mogla koordinirati let te simultano sve instrumente.

Preletljeli smo piramide Teotihuacan, šume i prerije, vidjela sam da Meksiko City zapravo leži na brdu iznad širokih prostranstava, što objašnjava oblake na njemu i popodnevne oluje. U stvari da nije bilo oluje trebali smo letjeti do obale, iznad ranča zebrea kako je prvotno predložo..

Obožavala bih njegvu majku izjavio je. Njegova francuska majka živi u Gvatemali pola godine, i kada joj postane dosadno ona uzima svoj helikopter te leti iznad oceana blizu valova uživajući uzbuđenje života u opasnosti,jer valovi mogu u bilo kojem trenutku srušiti ju ili bi sol mogla izgristi motor i uzrokovati pad. Pilot-boy je također bio pilot iz ljubavi a za dnevni posao je radio nešto mnogo dosadnije kao planirati i graditi cijele gradove.

Voljela sam letiti, a postoji i nešto neodjivo kod čovjeka koji uči djevojku nove vještine. Dali su djevojke koje žele naućiti te vještine njemu jednako privlačne ? Dva sata proletilo je poput sekundi. Pilot boy je sletio zrakoplov natrag u Lucu. Besprimjetno mi je ukrao meksičku kartonsku vizu zbog fotografije, bez koje sam zaglavila u zračnoj luci cijeli jedan dan i gotovo završila da se ne vratim u Evropu. Da nisam planirala izložbu u Veneciji slijedeći mjesec, ne bih koristila suze na carini da se ukrcam na sada manje zadovoljavajući komercijalni avion.

No, zov izložbe je bio jači od mene, ukrcala sam se u zrakoplov, izašla nazad u Rimu, gdje je Fiumicino bilo ime zračne luke a Luca ime novom poglavlju događaja.