Bio je to party tokom zalaska sunca pored arsenala, pun ljepih cura u haljinama i štiklama, kustosa, galerista u elegantnim odjelima i onim tipičnom prada crnim naočarima, svi su žedno napadali automatizirane konbare koji nisu uspjevali probiti se niti do sredine rulje prije nego li bi se čaše šampanjca koje su upravo donjeli zamjenile praznima. Ja sam imala sliku u izložbi Arsenala nuovo koja se nalazila točno preko kanala ovog partija, a kako sam postavila rad ranije bila sam spremna slaviti,obučena za prigodu, sudjelujući u nazdravlju čašama.
Austrijski umjetncici Gelitin također su imali radu u arsenalu nuovo te su u svrhu bržeg transporta preko 200 metara vode od starog do novog arsenala napravili drveno plovilo. Plovilo nije ličilo na brod već više na neku stračaru na vodi, sa nekavom vrstom jedra koji je prevario hrpu ljudi da se usude popeti i pokazati ostatku fešte kako ovaj umjetnički rad se može koristiti za prijeći vodu. Nijedna cura naravno nije htjela sudjelovati u ovoj očitoj glupariji pa je Elena kustosica izložbe navalila na mene pilajući, dok nisam pristala pridružiti joj se u djevičanskom putovanju nakaradnog splava.
Šest nas se upustilo na jedrenje u zalazak sunca.
Ljudi na obali na tren su stali komentirati zvukvima uuu i aa a zatim se vratili lovu na konobara. Kada smo se udaljili 40 metara od obale splav je počeo toniti. Da ,drvo je upilo vodu i unutar par sekunda bili smo do gležnjeva mokri skupa sa kožnim cipelicama, a uskoro smo bili u vodi do kolina. Počeli smo se derati za pomoć. Tek tada smo u istinu postali zanimljivi gostima fešte koji sugledali, simjali se, vjerojatno kladeći se kojom brzinom ćemo skroz potonuti.
U tom trenutku, tonući, na obali ugledala sam njega. Pilot-boy za kojeg sam malo igubila glavu u Meksiku koji je došao u Veneciju naći se samnom, nakon što tjednima već umirem da ga vidm . Bilo me previše sram ćak mahnuti. Nadala sam se da me nije uopće uoćio. Brod nije prestao tonuti i Elena je tad skrikom natjerlala gliser da nas skupi iz te mizerije i vrati nas na obalu sa aparatima i telefonima neoštećenima. Do tada pilot-boy je nestao. A splav je potonuo.
Imagine you and I are having coffee together in the sun. We would tell one another other stories. Have giggles. Most stories here are observations and accounts of certian bemusing events in the days of an artist. Events I wish to remember and think may amuse you too. The illustrations I drew. The protagonists are real. Should you have a coffee time story to share, write it back to me.Now if you are ready for a break, get a coffee, draw a chair, let me tell you what happened the other day :
Susribte to this blog
Subscribe via Email
End of code
No comments:
Post a Comment