Potsoji hirearhija bogova, svaki sa vlastitim moćima, i ulogom u ciklusu života i promjeni godišnjih doba. Glavni bog je Perun bog neba, a žena mu je Mokuš božica zemlje i vode.
Na zapadu danas Majka zemlja vuče konotacije prirode, reciklaže i zelenih protestima, ali kopajući stare mitove osoba mora kada tad otkriti kako ova božica je doslovno čuvarica vrata podzemlja. Prestane zvučiti kao majka čim shvatite da ona simbolizira smrt, i postane popriločno strašan lik, to jest dok ne istražite dalje. Smatrala sam da su suvremene vještice izmislile "Majku Zemlju" no u startim mitvoma sam otrkila kako je ona uvijek postojala. Susreli smo ju kroz stoljeća umjetnosti i iliterature kao Grčku Demertu, Keltsku Moganu, Slavensku Moranu ili Mokuš, Hekatu, a druge zemlje su je zvali različitim imenima. Ona simolizira smrt, i polodnost, rodnost, paradoksični miks.
Slavenki i Kelski predci nisu vjerovali u konačnu smt, vjerovali su kako odlaze drugdje nakon ovog života, u stvarnu zemlju, sa stvarnim ali drugim nebesima. Živiš, a kada se od živta umoriš odlaziž na praznike u ladanjsku zemlju vejčnog ljeta, prije nego li se rodiš u novo tijelo iznova. A ta zemlja oviseći o razlićitim mitovima može se naći ispod jezera, ispod mora, ispod trave, izpod zemlje. U Irskoj prije par milenija ljudi su gradili kamene domove u zemlji, vjerujući da će se u njih preseliti kada umru i gdje će živjeti u drugom svijetu. Sada se te građevine smatraju grobovima ali bile su sagrađene kao kuće.
Kada stigneš k jednom od mnogih vrata majke zemlje, ona te osobno odvede u sigurnost i utrobu zemlje , pokaže ti put u taj novi svijet i čak te predstavi ostatku djece koja već tu žive, osigura da češ biti uredu. Majka Zemlja također ima ugolu kao gazdarica na vratima, koja zaustavlja ljude da ulaze u podzemlje prije nego li smiju. Neki mitovi opisuju kako cure posjećuju podzemlje noseći kruh kao dar onima koji žive unutra..
U proljeće majka zemlja koristi ključeve s kojima otvori vrata zemlje i pusti rosu i vodu na trave i tako oplodi zemlju, polja, bilje. Ona osobno zatvori hladnoću zime u zemlju i pusti van ljeto. Nekoć su postojali festivali plodnosti na početku proljeća kada bi ljudi imitirali trudan hod Jarila mladog plodnog boga koji je izdaleka došao noseći sa sobom plodnist. Ljudi bi hodali po poljima imitriajući Jarila, pili bi, veslili bi se, te vodlil ljubav, slaveći proljeće i plodnost .
U jesen Majka Zemlja bi uzimala žrtve za poldnost sljedeće godine. Postoje mitovi koji opisuju tri žene razlićitih godina ili tri vile, ili tri žene u bijelom kako uzimaju živote mladih muškaraca koji su već očevi, ili majki, kako bi ostalo dovoljno vode za djecu koja su se upravo rodila. Malo je čudo no ipak ima jako mogo smisla, jer postoje limitirani prirodni resorsi na planetu, jedna generacija mora presati da bi sljedeća i mlađa imala dovoljno za život.
U zadnjem mileniju otkada je vjerovanje u majku zemlje odpalo, unutrašnjost zemlje je asocirano sa paklom, moždazato što zvuči tako trajno, usamljeno, svi smo vraćeni u zemlju, a bez znanja o toj drugoj zemlji, posjeta k njoj, bez kulturne introdukcije ideja ulaska u zemlju zvuki strašno, i kaustrofobično . Majka zemlja koja je osiguravala da sve što se dogodi u zemlji je udogno i dobro je zaboravljena i izgubljena, njeni razlozi također su zaboravljeni, i plodnost za koju se borila, u suvremenom svijetu ima manju vrijednost, to jest do trena kada se više nemože postići. Ladanjska zemlja, se premjestila, Raj gore u nebu ju je zamjenio, te lebdi negdje u kraljevstvu Boga Neba.
Na više svakodnevnoj noti, večina ljudi su experimentirali sa nekakvom formom meditacije. Naišla sam na mnoge recepte za meditaciju koje vode osobu da zamisli puteljak, što vodi u vrt ili dolje ispod kuće u zemlju, niz stepenice duboko dolje. Meditacija uvijek vodi do vode, zatim nekog svijtla gdje kao trebali bi susresti vlastitu bit, podsvjest, pronaći podsvjesna riješenja, reprogramirati našu svijest i tako unjeti promjene u stvarnost. Čini mi se kako meditirajući na ovaj način možda mi ulazmo u taj drugi svijet, u koji su predci vjerovali. Jer to je zemlja zakopna duboko, sa sa vlastitim nebesima i vodama. Ideja odlaska tamo jednog dana nije ni strašana toliko ako je čovjek već posjetio i navikao se na to mjesto u ovom životu. No ipak zar nije malo makabre odlaziti u taj svijet dok živ? Gdje sežu korjeni takve meditacije? Dali su postojali u nekoj formi od dana opisanim u slavenskim mitovima kada su djevojke podsjećivale podzemlje noseći darove kruha- kako bi bile iznova puštene van ?
U svakom sliučaju dosta razmišljanja o mitovima za danas, moram ih nastaviti slikati.
No comments:
Post a Comment