Istambulska uspavanka

U Istanbulu smo zbog izložbe. Kako je ovo izvela neznamo ali Raffaella je organirizala grupnu izložbu kao dio Istambulskog bienala. To znači da uobičani osumljičenici iz Italie Raffaellini najdraži umjetnici su pozvani izlagati te iako svi znamo da ovo da sami moramo postaviti prostor, raditi ilegalne stvari u napuštenim zgradama, stari smo prijatelji, ovo je pravi susret talianske art mafije.

Siturana u super dekadantnom hotelu Londre gdje svo pokućstvo i sav dekor je crven, zlatan i kič bez kontrole sjedim između dvije papige koje mjauču kao mačke tražeći pažnju i dečka iz Brooklina koji pila iz usamljensoti. Kasnim poslati članak za tisak, i simultano pripremam ulogu. Dali možeš vjerovati ovo? Sinoć je turski filmsi ređiser došao na otvorrenje izložbe jer želi da ja gumim protagonisticu u njegovom taliansko-turskom filmu! Sve je ovo Raffaellino maslo!

Ali samo polovica mene trenutno ovdje sjedi a ta polovica je cijelu noć vodila bitku. Jeste li pročitali Huis Clois od Jean Paul Sartre? ako ne, ta knjiga opisuje pakao, sobu u kojem prekrasna žena, lezba i čovjek moraju provesti vječnost da otplate grijehove koje su počinili. Nemogu spavati jer je pre vruče, nemogu se seksati i zaboraviti gdje se nalaza niti za tren zbog društvene dinamike...

Moj istanbulski stan je jedan od najljepšigh i elegantnijih arhitektonskig izdanja koje sam ikada vidjela, sve je ultra moderno, a krevet je ogroman, kraljevske veličine, koji sam po sebi navodi deluziju komfora, jer bijući najmlađa sam prokleta spavati između Raffaelle i Katarine. Ako uspijemo zapsati od umora i vina, u 2 sata u jutro, počme abzurdni cirkus. Teče se mlate od teče ispod našeg prozora. Pakao lupajučeg metala naravno uspješno nas trzne iz sna. Zapravo ti zvukovi i jesu dizajnirani probuditi žene kako bi one kuhale mužjacima prije zore, jer je Ramadan.

Kada se tako sasvim razbudimo u 2, tek tada poćne prava mora, zvana komarci. Milion i jedan komarac preciznije. Tako da tri cure u postelji u vručini Istanbulskog ljeta moraju se sakrtiti ispod jedinog pokrivača kojeg imamo- debele zimske perjanice. Glave su nam zamotane u šalove osim nosova koji usamljeno strše u crnu noć. U odvojenom krevetu spava honandska umjetnica koju smo upravo upoznali i koja je lezbijka te koja nas je pitala dali se i ona može pridružiti u našem komunalnom krevetu, i bila je rastužena negativnim odgovorom. Provodimo noći triskajući same sebe i kuhajući se u vlastitom znoju. Shvatile smo da nije zbog muškaraca da se Arapkinje oblače u robe koje ih prekrivaju od glave do pete već zbog krvoločnih sisavaca samo da znaš prestanu gristi s dolaskom prve zrake svijetka, a ukoliko bi se ponadale zaspati tada, nemožemo jer to je točno ura kada uđu u sobu tri debele slonovske veličine muhe koje se glasaju kao helikopter i razbacjuju po prostoru..

Oh, Dıo. no uz to monogo toga se događa svuokuda. Kazati ću ti posli.. trenutno idemo na večeru. Puno prijatelja je ovde i talijanski je glavni jezik u Turskoj osim kod ovih papiga koje pričaju jezik mačke i tjeraju nas svih da pričamo mačka.