Arapski susret

Prolazila sam pored Harvy Nicholsa kao uvijek kasneći na sastanak, nisam imala sat i morala sam pitati stranca koja je ura. Dao mi je. Takoder me pitao odakle sam. "Hrvstske? Ah. jedina država u Evropi gdje su mi ljudi pokazali poštovanje na granici. Vrlo pristojni i generozni ljudi." Uzvratila sam pitanje" A Vi?" " Iz Emirata" Jeste li ikada posjetila Dubai? "" Ne još " Molim Vas dopustite mi da Vam se predstavim nastavi stranac. Ime mi je Ali. A Vaše? Nadam se da Vas ne zadržavam", ispričao se ali imam jednu želju." Budući da ljudi u Vašoj državi su bili dobri prema meni volio bih vas pozvati na čaj jednom." Čudno pitanje od stranca na ulici ali, Ali je imao velike tople oči, iskreno lice i manire prefektong gospodina, dala sam broj i požurila na sastanak.

Nije prošao ni sat vremena kada je telefon zazvonio i Aliev glas pozdravi" Dobra Večer djevojka sa Sunca. Nadam se da ne ometam. Bilo je zadovoljstvo upoznati Vas i želim da znate kako bi bilo veće zadovoljstvo ako bi ste se odazvali na čaj. "Zašto ne?" odgovrila sam. " Može li sutra popodne" Želio je dogovoriti stvar. " Dali mogu pozvati prijateljicu?" " Pa naravno".

Jako me zaintersiralo ovo prvo poznanstvo Arapa. Nemojte me krivo shvatiti. Tada je taman počeo rat u Iraku i bila sam zgrožena time, podsječalo me na ratu u Hrvatskoj kad sam bila mala, i odlučila sam postvetiti dio akademske godine kako bi nacrtala animirani film protiv tog rata.Što sam više istraživala arapsku kultru to me je i više zanimala, bila sam preseretna imati priliku upoznati nekog tko bi mi mogao pokazati pravu stvar.

Za događaj sam izvukla Olgu, i odjenula crnu haljinu do poda smatrajući to pristojno za druženje među arapima, sreli smo se u Knightsbridgeu. Ali nas je pozvao u lounge simpatičnog hotela pored Harvey Nichollsa. Razgovor je bio fascinantan. Ali je bio čovjek na početku svojih tridesetih, i vrlo odrastao u usporedbi s dečkima s kojim smo mi socializirali na faxu, imao je svoju firmu, surađivao je s Inom, uzgajao je i trkao konje i deve, i znao je mnogo o povjesti koja me ja zanimala zbog projekta. Kada je pitao " Dali vi dame volite Lebanonsku kuhinju" odgovorile smo " Nismo nikad kušale".

Restoran je bio na istom trgu , i Ali nam je obečao da če nam se sviditi. Na razini ulice restoran je bio razočarajuće obićan, lift muzika je svirala u pozadini engleza koji su pristojno žvakali. No pratećo signal Alia vlasnik restorana je otvorio vratašca i proveo nas niz stepenice i ciglane tunele u podzemnu pećinu. Pecina je bila sastavljena od individualnih pečinica iskopanih u kamenu svaka sa svojim stolom, i centralnom prostorijom u kojoj dva čovjeka s crnim brčinama su svirali sintizizer i pjevali arapske pjesme. Pečina je vrvila ljudima i ekom misterioznog jezika. Iznenadilo me je vidjeti dame ne omotane u crne tunike, već odjevene u kombinacije visoke mode. Na ulazak u pećinu žene bi podignule crne pokrivače, otkrivajući bogat dekolte, večinu noge i zakoračale bi u unotrašnjost noseći prekrasne štikle.

Ali je naručio toliko jela da su sasvim prekrili stol. Olga i ja sjele smo jedna do druge, s laktovima uredno složenim,i ogrnomnim očima oduševljene ovim novim svijetom u Londonu. Pridružio se rođak iz Emirata,pa su nas zajedno vodili kroz degustaciju svih jela koji sastavljaju Lebanonsku kuhinju, razna mesa s roštilja u umacima od jogurta, balancane, salate od poma i petrsimula. Sve je bilo ukusno, svježe i čarobno. Nakon nekog vremena pjevač je počeo vrtjeti kuhinjsku krpu, i skakutati po restoranu. Tada, svi muškarci solemno su ostavili jela i pridružili se plesu krpe , uhvativši jedni drugog za ramena i dižući koljena u zrak s ritmom. Uskoro je u pečinu stigla i trbušna plesačica. Vrtjela je i treskala kukovima kao zmija šuškalica ali pritiskom naših domaćina smo frcnule kukovima i mi.

Na stolu do nas, sjedile su dvije prekrasne dame u Valentino večernjim haljinama.Ogla studentica mode i ja bile smo oduševljene samo njihovom pojavom. "Jeste li igrale nočas" Pitao ih je Ali. " Ahhh, da , pa moramo raditi nešo kako bi zaboravile". Naravno" Razumio je Ali. " Koliko ste izgubile?" " Sto pedeset tisuća" Kaže prva " Tristo tisuća" Prizna tužno druga. Prezentirane smo damama koje su obje bile iz Iraka. " Počeli su bombardirati naš grad draga" Pogledala me je i objasnila " Bacaju bombe na Bagdad. Ovo je tuža tužna većer za Irak. " Zatim je ustala, prošetala do podija, te počela plesati na sve jaču glazbu. Vjerojatno je to bilaa neka pjesma iz Iraka jer sve žene u restoranu su ustale od večere i počele plesati kombinaciju sensualnosti i tragedije. Neke od žena popele su se na stolove. Dame iz bagdada vrtjele su rukama u zraku u ritam muzike i puštale crne maskara suze da teču niz njihova prekrasna lica.

"U istinu su počeli bombardiranje večeras" Pitala sam tužno. "Da" odgovorio je Ali ,zatim je nastojao nas razvedriti i pružitit sasim veselo prvo Arapsko iskustvo. Kada je večera završila, zustavio nam je taksi i posalo nas u stvarnost istočnog Londona. --